U Europi postoji 41 granični spor, a oni se razlikuju po ozbiljnosti sukoba koji stoje iza njih, a mogu se podijeliti na one niskog, srednjeg i visokog intenziteta.
Manje intenzivni granični sporovi
Jedan od blažih je onaj je između Francuske i Italije oko toga kome pripada Mont Blanc, najviši europski vrh. Postojao je sporazum od prije 160 godina koji je dijelio vrh po pola, ali je Francuska to jednostavno eskivirala i tvrdi da je čitav vrh njihov.
Njemačka koja je imala mnoge granične sporove kroz povijest danas se može pohvaliti da ima samo dva spora jako niskog intenziteta. Jedan je na estuariju rijeke Ems gdje Nizozemska i Njemačka različito gledaju gdje ide granica. Da okončaju tu višedesetljetnu debatu i nategnutost, 2014. su potpisali da su se dogovorili da se nisu dogovorili, tj. da je granica nejasna, pa da će obje države brinuti za nju podjednako.
Drugi "spor" je granica Njemačke, Austrije i Švicarske na Bodenskom jezeru, gdje sve tri zemlje tumače na drugačiji način kako ide granica, ali izuzev različitog tumačenja nema nikakvog spora niti nategnutih situacija.
Od niskointenzivnih sporova tu su spor Ukrajine i Rumunjske oko otoka K koji se počeo formirati na ušću rijeke Dunav zadnjih 20 godina. Ukrajina je prisvojila otok za sebe, Rumunjska to osporava, ali otok je nenastanjen, pa ukratko nikog od sukobljenih strana nije zapravo ni briga.
Za otok, bolje rečeno hrid, Rockall u Sjevernom moru zainteresirani su Velika Britanija, Irska, Island i Danska, jer je hrid blizu njihovih isključivih gospodarskih pojasa, pa ako je Rockall njihov, širi se i taj pojas u svim smjerovima i omogućuje ekploataciju ribe, ali i potencijalne nafte i plina u podmorju.
Na Balkanu je, pogodili ste, najveća koncentracija graničnih sporova, a jedan od slabijih je onaj na krajnjem jugu Hrvatske, na Prevlaci, koji su Hrvatska i i Crna Gora zapravo i okončali, mada je na snazi sporazum koji je trebao biti privremen, ali održao se do današnjih dana.
Drugi hrvatski spor je onaj oko izgradnje Pelješkog mosta s kojim se Bosna i Hercegovina nije nikada složila i smatra da joj je s tim mostom uskraćeno pravo da u Neumu ikada napravi luku za velike kontejnerske brodove.
Treći hrvatski spor je granica na Dunavu sa Srbijom. Hrvatska tvrdi da je granica ono što je ucrtano u 19. stoljeću, sa tadašnjim tokom Dunava, a Srbija tvrdi da je granica tamo kako danas teče. Rijeka je kroz stoljeća promijenila svoj tok, pa otud i spor oko teritorija veličine Lihtenštajna.
Hrvatska strana dakle traži kako je po međunarodnom pravu u istim situacijama, znači stari tok Dunava. Srpskim prijedlogom Hrvatska bi izgubila više posjeda na istočnoj strani Dunava, nego bi ovako dobila na zapadnoj. Gubitak je i strateški, jer jedan od tih komadića sa istočne obale rijeke naslanja se na granicu s Mađarskom, pa bi Hrvatska tu onda imala svoj teritoriji s obje strane obale, a Srbija bi da dođe do Mađarske Dunavom morala prolaziti kroz hrvatski teritoriji.
Ono što je zanimljvio kod ovog spora je što je tim radom rijeke ostalo i nešto teritorija na hrvatskoj strani Dunava koji Hrvatska tvrdi da pripada Srbiji, no Srbija ga ne želi. Pa kako ga i Hrvatska ne želi, ta mala tri komadića teritorija ostaju jedini neprisvojeni teritoriji u čitavoj Europi. Tu situaciju iskoristio je češki desničarski političar Vit Jedlička i na jednom od tih komadića, od 7km kvadratnih, proglasio je Liberland. Od tada je u sukobu s hrvatskom policijom i vlastima koji mu osporavaju to samoproglašenje.
Mjesto Međurječje dio je Bosne i Hercegovine, ali je zapravo enklava okružena sa Srbijom sa svih strana. Ljudi plaćaju porez Bosni i Hercegovini, ali zapravo administrativno sve rješavaju u Srbiji.
Olivienza na granici Portugala i Španjolske još je jedno od spornih područja za koje njegovi stanovnici ni ne znaju da je sporno, tj. da bi njihov grad trebao biti vraćen Portugalu prema davnom sporazumu koji nije nikad proveden, ali ni Španjolska ni Portugal se s tim previše ne zamaraju.
Srednje intenzivni granični sporovi
S druge strane Španjolska nije tako opuštena oko Gibraltara koji je naš prvi srednje intenzivan granični spor. Španjolci su Gibraltar izgubili od Britanaca u ratu za španjolsko nasljeđe. Silom su ga pokušali dvapuita vratiti, ali nisu uspjeli. Zahtjev za povratom iskazao je 60-ih Francisco Franco i od tada taj sukob lagano tinja. Španjolska inzistira da se sporazum iz 18. stoljeća s kojim su Gibraltar predali Britaniji odnosi samo na ondašnju tvrđavu, a ne na sav okolni tetritoriji na koji se Britanija proširila.
Španjolska dakle ne traži čitav Gibraltar nazad, nego samo da Britanija svoju vlast svede na razinu tadfašnje utvrde. Također, Španjolska tvrdi da je Gibraltar britanska kolonija jer u njoj žive doseljenici iz Britanije, a ne originalno domicilno stanovništvo. Čitav sukob se samo pojačao otkako je Britanija izašla iz Europske unije.
Hrvatska i Slovenija slično intenzivan sukob imaju u Piranskom zaljevu. Slovenci tvrde da je granica ono iz 19. stoljeća što je ucrtano, a Hrvati da je to tok rijeke Dragonje, što je taman suprotno onome što Hrvatska tvrdi u onom sporu sa Srbijom na Dunavu. Ovo neslaganje na kopnu precrtalo se i na more gdje je tek nastao spor oko toga gdje je čija morska granica. To je pokušano biti riješeno od 2011. godine međunarodnom arbitražom, no čak i kad je donesena odluka, Hrvatska ju je odbila zbog saznanja o susretima članova arbitražnog suda sa Slovencima.
Na Balkanu je dugo tema bila Makedonija i grčko osporavanje njezinog imena i identiteta. Makedonci su desetljeća prosperiteta izgubili jer je Grčka zbog naziva države blokirala sve integracije. U konačnici Makedonija je promijenila ime u Sjeverna Makedonija, pa je napokon i krenuo njezin euroatlantski put. Dakako, čim se vlast u Skopju promijenila, a preuzeli je nacionalisti, odmah je počelo s odbacivanjem tog naziva, a što je Grčku opet aktiviralo da počne s blokadama Sjeverne Makedonije.
Visoko intenzivni granični sporovi
U susjedstvu Sjeverne Makedonije nalazi se i prvi intenzivni granični spor, a to je Kosovo. Nekadašnja autonomna pokrajina Srbije s većinski albanskim stanovništvom, godinama se borila za svoju nezavisnost. Sukobi su počeli 80-ih, a konačno su eskalirali u otvoreni rat 1998. u koji se umiješao i NATO da spriječi etničko čišćenje Albanca na Kosovu.
Srbija se vojno povukla s Kosova na kojem su raspoređene međunarodne vojne snage KFOR-a. No čak ni one nisu uspjele spriječiti da se zbog osvetničkih napada na Srbe s Kosova odseli 200 000 Srba što se isto može smatrati etničkim čišćenjem. Kosovo je 2008. jednostrano proglasilo neovisnost koju Srbija nije nikada priznala. Pregovorima se pokušava riješiti status preostalih Srba na Kosovu, da li kroz autoomiju ili kroz zamjenu teritorija i stanovništva, ali Kosovo ostaje neriješeno do današnjih dana.
Kad je Cipar stekao neovisnost od Britanije, ideja je bila da bude samostalan. Iako miješanog grčkog i turskog stanovništva, ideja je bila da se ne pripoji ni jednoj od njih. To se sve nedugo zatim raspalo kad je Grčka financirala puč u kojoj je na vlast došla grčka struja koja je željela pripojiti otok Grčkoj. Na to je Turska vojno intervenirala i zauzela sjevernu trećinu otoka. Svi Grci protjerani su sa sjevera, baš kao i svi Turci sa juga. Rat je stao, UN je uspostavio tampon zonu i od tada je otok podijeljen na međunarodno priznatu Republiku Cipar i Tursku Republiku Sjeverni Cipar koju priznaje samo Turska. 2004. bio je i referendum za ponovno ujedinjenje, na kojem su Turci glasali za, ali Grci su bili protiv jer ne žele pristati na doseljenike koji su se u 30 godina doselili iz Turske u sjeverni dio Cipra.
Turska ima i svoj veliki spor s Grčkom oko suvereniteta u Egejskom moru. UN propisuje da su 12 nautičkih milja oko svakog otoka teritorijalne vode, pa bi to zbog grčkog teritorija rasutog na puno otoka značilo bi da je čitavo egejsko more njihovo, a da Turska nema uopće izlaz do međunarodnih voda. Turska zato ima vlastito tumačenje koje nameće Grčkoj da samo 6 nautičkih milja oko svakog grčkog otoka je teritorijalno more. Čitava situacija se samo dodatno komplicira kad u cijelu priču uđu isključivi gospodarski pojasi sa svojih dodatnih 200 nautičkih milja raspona.
Moldavija od svojeg izalaska iz raspadajućeg Sovjetskog saveza ima problema sa pokrajinom Pridnjestrovlje koja se pobunila i zaratila s Moldavijom zbog tog izlaska. Tromjesečni rat vodio se 1992., a Pridnjestrovlje imala je podršku Rusije. Potpisano je primirje po kojem je Pridnjestrovlje zadržala svoju nevisnost koju ne priznaje nitko na svijetu. U pokrajini živi 360 000 stanovnika, kao i 1500 ruskih vojnika. Prema odluci Vijeća Europe iz 2022., Pridnjestrovlje je teritoriji Moldavije pod trajnom okupacijom Rusije.
Nešto slično dogodilo se i u Gruziji koja je nakon odvajanja od Sovjetskog saveza dobila pobune u dvije pokrajine - Abhaziji i Južnoj Osetiji. Brutalni rat izbio je u Abhaziji, 30.000 ljudi je poginulo, a Gruzijci su etnički očišćeni iz te pokrajine. Dakako, obje pobune pomagala je Rusija, a čitava stvar je nakon 15 godina primirja eskalirala 2008. kad se Rusija i otvoreno umiješala u sukob, napavši Gruziju. Objema pokrajinama Rusija je priznala samostalnost i radi na tome da ih integrira u teritoriji Rusije.
Gruzija je bila samo pokazna vježba za ono što će Rusija izvesti u Ukrajini, gdje trenutno imamo najveći granični spor u Europi, a moguće i u svijetu. Rusija je 2014. prekršila međunarodno priznate granice Ukrajine i anektirala poluotok Krim. Osam godina kasnije započela je ruska invazija na ostatak Ukrajine, gdje je jednostrano proglašeno pripojenje ukrajinskih poktrajina Luhansk, Donjeck, Zaporižja i Herson, što je zajedno s Krimom 20 posto ukrajinskog teritorija ili teritoriji veličine Austrije.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
