RADIOAKTIVAN I NAKON 70 GODINA A rekli su im da će se moći vratiti za par dana...

Kada je Vlada SAD-a prije 70 godina uvjerila stanovnike atola Bikini na Maršalovim Otocima da napuste svoje domove, rekli su im da će se moći vratiti čim završe s nuklearnim testiranjem. Od tog je obećanja prošlo 70 godina, a radijacija je još toliko velika da da je naseljavanje i dalje - nemoguće.

Nuklearna testiranja

Pročitajte i ovo Nije dobro Rusija planira nastaviti s testiranjem nuklearnog oružja? Poruka iz Moskve koja zvuči zlokobno Rizik veći nego tijekom Hladnog rata 'Europa je bliže nuklearnom ratu nego ikad!'

Bikini se sastoji od 23 otoka koji okružuju duboku lagunu koja se nalazi na krajnjem sjeveru otočja Ralik - oko 87 kilometara sjeverozapadno od atola Ailinginae i 850 kilometara od otoka Majuro. Najveće kopno atola, otok Bikini, je sjeveroistočni otočić duljine 4 kilometra koji uokviruje lagunu. Oko 12 kilometara sjeverozapadno od Bikinija nalazi se otočić Aomen na kojemu je izvedeno 67 probnih eksplozija nuklearnog oružja.

Tijekom Drugog svjetskog rata, u veljači 1944. godine 40.000 Amerikanaca se iskrcalo na Maršalovim Otocima i nakon snažnih borbi osvojili su vojarnu Kwajalein pri čemu je poginulo svih 8.000 japanskih vojnika. Nakon rata Maršalovi otoci su potpali u Starateljsko područje Pacifičkih Otoka kojim su od 1947. do 1990. godine upravljale SAD.

Po završetku Drugog svjetskog rata i u začetku Hladnog rata, SAD su započele s nuklernim testiranjima u Tihom oceanu i to upravo na atolu Bikini Maršalovih Otoka. Oko 1.000 stanovnika je preseljeno u ožujku 1946. godine na susjedni atol Rongerik i započele su opsežne pripreme za nuklearna testiranja.

Nakon preseljenja lokalnog stanovništva na atolu Bikini su od 1946. do 1958. godine izvedena 23 nuklearna testa, uključujući i eksploziju prve termonuklearne bombe (poznatije kao hidrogenska bomba ili H-bomba) 1954. godine, pri čemu je nastao ogromni Bravo krater koji je vidljiv i dan danas na sjeverozapadnom dijelu atola. Pored njega, na Bikiniju se nalaze i drugi ostaci nuklearnih testiranja, uključujući brodove na dnu lagune koji su potopljeni prilikom testiranja 1946. godine.

Katastrofalne posljedice na ljude i okoliš

Sama Castle Bravo eksplozija je bila 7.000 puta snažnija od nuklearne eksplozije u Hirošimi, te su nuklearna testiranja imala katastrofalne posljedice na geologiju i prirodni okoliš Bikinija, ali i na zdravlje ljudi izloženih njihovoj radijaciji. Tijekom povijesti, atol Bikini je postao simbolom zore nuklearnog doba, ali i simbolom smrti koji paradoksalno izgleda poput prizora rajskog mira. Zbog toga je atol Bikini 2010. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji.

1968. godine vlada SAD-a je počela vraćati stanovnike na atol Bikini, ali su oni ponovno uklonjeni 1978. godine kada je francuski tim znanstvenika u njihovim tijelima otkrio opasne količine radioaktivnog izotopa, cezija-137, u njihovim tijelima. Posljedice su bile neplodnost, česti sponatani pobačaji, mrtvorođene bebe i sveukupna šteta za populaciju atola. Međunarodna agencija za atomsku energiju je 1998. godine ocijenila kako Bikini atol još uvijek nije pogodan ta stanovanje zbog velike razine radijacije. SAD je 2007. godine osigurala 150 milijuna dolara kao odštetu zbog šteta prouzrokovanih nuklearnim testiranjima.

I 70 godina kasnije povratak nemoguć

Danas, 70 godina kasnije, atol Bikini i dalje je nenaseljen. Posjećuju ga samo ronioci i avanturisti koji se ne boje radijacije. Stanovnici se žele vratiti na atol, no čini se kako još nije došlo vrijeme za dugo očekivani povratak kući, piše Huffington Post.

Istraživanje objavljeno proteklog tjedna pokazalo je kako je atol najvjerojatnije još uvijek previše radioaktivan za naseljavanje. Znanstvenici koji su na njemu bili prošle godine obavili testiranja otkrili su razinu radijacije veću od dozvoljene minimalnim sigurnosnim standardima. Ipak, na susjednim je atolima značajno manja, što je pozitivan znak nakon nekoliko desetljeća nemira za cijelu regiju i njezine stanovnike.

Tim znanstvenika predvođen Emlynom Hughesom, profesorom fizike na Sveučilištu Columbia, posjetio je Maršalove Otoke u kolovozu prošle godine kako bi izmjerili emisije gama zraka na atolima Bikini, Rongelap i Enewetak.

Mjerenja koja su napravili na tri atola uspoređena su s očitanjem gama zraka s atola Majuro na jugu Maršalovih Otoka i s mjerenjima uzetim u Central Parku u New Yorku.

Mjerenja napravljena na atolu Majuro i u Central Parku su pokazala da imaju prosječnu godišnju radijaciju od 9,5 do 100 milirema. Povećano očitanje u Central Parku može biti zbog obilja granita u parku, pojasnili su znanstvenici.

No, na atolima Bikini, Rongelap i Enewetak najmanja radijacija izmjerena je izmjerena na atolu Enewetak - godišnji prosjek je 7,6 milirema. Na atolu Rongelap zabilježena je blago povišena razina - 19,8 milirems. Oba atola dakle, imaju razinu radijacije ispod 100 milirema, što je unutar sigurnosnih standarda koje su odredili SAD i Maršalovi Otoci.

Atol Enewetak djelomično je naseljen uz iznimne napore lokalne zajednice. Atol Rongelap pokušavaju naseliti posljednjih nekoliko godina.

Na atolu Bikini mjerenja pokazala da je godišnji prosjek radijacije čak 184 milirema. Neki dijelovi atola imaju očitanja viša od 640 milirema.

'To otkriće sugerira da su na atolu Bikini višestruko premašeni sigurnosni standardi i ne može biti siguran za naseljavanja', poručili su autori studije.

Ipak, razina radijacije pronađena na atolu Bikini ne smatra se 'strašno opasnom'. To je stoga, potencijalno dobar znak za lokalno stanovništvo koje se želi vratiti kući nakon desetljeća u progonstvu...