Je li Radimir Čačić slika hrvatske politike? "Po malo čemu je njegovo ponašanje bilo drugačije od nekog dječaka iz 3. c"

Sasvim je očekivano da se u politici, osobito u predizborno vrijeme, neće svi sa svima slagati. Sasvim je očekivano da će ulaziti u rasprave i konfrontacije pa će se međusobno kritizirati, a ponekad i žestoko.

tri vijesti o kojima se priča Što mislite? ANKETA Treba li molitelje maknuti s trgova? JOCA AMSTERDAM Zloglasni kriminalac dobro poznat hrvatskoj javnosti iznenada pušten na slobodu PRVI PUT U POVIJESTI Šokantno izvješće europske zemlje: "Sjedinjene Države su sigurnosna prijetnja, ne isključuju upotrebu vojne sile"

Međutim, neočekivano je i potpuno neprihvatljivo da se to mora odvijati na osnovnoškolskoj razini. Naime, po malo čemu je ponašanje varaždinskog župana Čačića bilo drugačije od nekog dječaka iz 3. c.

Kolutanje očima i podrugljivo smijanje dok ministrica daje izjavu, pisanje bilježaka na dlan (?!), uvredljivo gestikuliranje kojim pokazuje kako smatra da ministrica "mlati praznu slamu"….

Pročitajte i ovo POGLEDAJTE SNIMKU Čačićev šou iza leđa ministrice: Dok je Divjak odgovarala na pitanja novinara, Radimir Čačić je iza nje radio grimase, kolutao očima, plazio jezik i pisao po dlanu

Sve su to neverbalni znakovi nakon kojih će odgovoran roditelj ukoriti dijete. I održati mu "predavanje" o pristojnom ponašanju i poštivanju sugovornika, kolega i prijatelja iz razreda pa makar se s njima i ne slaže.

A tko će "ukoriti" župana, bivšeg ministra, bivšeg podpredsjednika Vlade koji je već desetljećima u politici?! Tko će "ukoriti" sve takve političare koji pomisle kako pravila bontona i civiliziranosti komunikacije ne vrijede za njih? Jedini koji to mogu jesu građani na izborima.

Takvo ponašanje problematično na više razina

Ponašanje varaždinskog župana problematično je na više razina. Naravno, prije svega, njegov način komunikacije, verbalne i neverbalne, govori najviše o njemu. I da je to jedini problem, on bi bio usamljeni pojedinac koji bi vrlo brzo bio marginaliziran.

Pročitajte i ovo Na društvenoj mreži Čačić se ispričao zbog sramotnog ponašanja: "Svjestan sam da okolnosti ničime ne opravdavaju način na koji sam reagirao"

Problem je što visoko pozicionirani političari stvaraju sliku prihvatljivosti ili neprihvatljivosti komunikacije u javnom diskursu svoje zemlje. I onda postaje "normalno" da se političari grubo vrijeđaju neprimjerenim rječnikom, da neprimjerenom gestom omalovažavaju (bez ijednog argumenta) svoje političke oponente i da sve to postane dio predizbornog folklora. Ali, problem je domino efekta.

Gdje bismo došli kada bi svi, po uzoru na šefove svojih županija, gradova ili države, slijedili njihov primjer? Kakva je to razina komunikacije koju bi onda putem medija gledala djeca koju su roditelji zbog istog takvog ponašanja korili? Jer ako može župan, zašto ne bi bilo tko?

Poznat po odrješitoj retorici

Radimir Čačić poznat je po svojoj odrješitoj retorici, koja je svojedobno o njemu stvarala dojam odlučnog, samouvjerenog političara. No, i on kao mnogi političari u Hrvatskoj nije shvatio niti naučio kako biti odlučan ne znači biti nepristojan te da biti samouvjeren ne znači biti agresivan i arogantan.

Jučerašnja snimka jednog političkog događaja tužna je i sramotna i to na više razina pa uključujući i onu rodnu. Muškarac koji se "belji" ženi iza leđa, župan koji svojim ponašanjem omalovažava ministricu, jedan političar koji neslaganje s drugim političarem pokazuje na primitivan način.

Isprika koju je župan ponudio, čak 24 sata nakon događaja, očito potaknut negativnim komentarima javnosti, blijeda je i neuvjerljiva. Prvo, jer mu je za ispriku trebao cijeli jedan dan pa valjda iznenađen što ga javnost nije doživjela kao duhovitog, razigranog dječaka zarobljenog u tijelu ozbiljnog političara, on eto nudi ispriku. I to s onim tipičnim, prozirnim opravdanjem o čimbenicima "izvan konteksta" koji su ga na to ponašanje potaknuli.

Svaka nova politička kampanja u Hrvatskoj nosi neke retoričke novitete. I to uglavnom negativne. Nadamo se samo da ove godine neće ići niže jer se onda zaista, ma kako klišeizirano zvučalo, možemo upitati: kakvu to zemlju ostavljamo mladima?