Šimun (7) je u bolnici, ali tati Robertu ne daju da bude s njim. Tata je zato donio šator i smjestio ga kraj bolnice, a sa Šimunom se čuje voki-tokijem

Mali Šimun (7) u ponedjeljak je dobio temperaturu. Zbog upale pluća završio je u Općoj županijskoj bolnici Pakrac i bolnici hrvatskih veterana. 

Pročitajte i ovo U najgorem trenutku Izvanredna situacija u varaždinskoj bolnici: Pacijente selili na nove respiratore, uključio se cijeli Stožer Za prehranu studenata Nova lokacija: Vojska postavila šator kod zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti

Njegov tata Roberto Mateš k njemu zbog epidemioloških mjera može samo 15 minuta dnevno. Premalo za roditeljsku ljubav. Pa je donio dva voki-tokija, pred bolnicom razapeo šator i ostao u Šimunovoj blizini.

"Tata", zakrči spravica koju Robert uvijek drži u ruci. 

"Znaš što je sestra rekla? Rekla je da moram pitati doktora smije li mama doći nakon tebe. Dobro?" čuje se glasić iz voki-tokija.  

"Dobro, vidjet ćemo, sine. Ili ću doći ja ili mama. Dogovaram se s mamom", odgovara tata.

"Ne znam može li mama doći nakon tebe", čuje se zabrinuti glasić.

"Sine, ne brini se. Donijet ćemo ti što ti treba".

"A hoćeš li reći mami da mi donese grickalice neke?" pita Šimun dok se tatino lice namješta u veliki osmijeh: "Ja ću ti donijeti, sine."

Njihov razgovor čuje se na jednom videu koji Roberto objavljuje na svom Facebooku. 

"Nisam mogao zbog korone ostati s njim. Nisam mogao ostati ni u čekaonici. Jednostavno sam odlučio da se ne udaljavam od djeteta, da budem u šatoru, da kampiram. Njemu sam ostavio voki-toki. Preko voki-tokija se čujemo pa da trauma za dijete bude minimalna", prepričava ovaj umirovljeni policijski inspektor i bivši branitelj.

Sve traje nekoliko dana, a trajat će još koliko bude trebalo, dok Šimun ne ozdravi, što bi, kaže, trebalo biti uskoro.

"Želim biti blizu, da on zna da je tata blizu, da se možemo čuti", ispričao je.

"Ovo je čin razočaranja. Da ja kao veteran u Bolnici hrvatskih veterana ne mogu spavati na podu u čekaonici. To je vrlo žalosno. A '92. u ratu sam bio na toj bolnici, na prvoj crti obrane. A danas, nakon svega toga, ja ne mogu spavati na podu, biti blizu svog djeteta."

"Dijete me zove kad mu bude malo teško. Javi se. I meni je drago čuti ga. I ja se osjećam bolje kad vidim da je dobro. Ja znam da je on u sigurnim rukama, to nije upitno, ali prisilno odvajaju roditelje od djece",  kaže požrtvovni tata.