Kad imaš osam i pol, bolju zabavu od ove teško ćeš naći, kaže nam Ema dok pleše i snima se za TikTok. Sretna je jer je snima ekipa Provjerenog i mogla bi ovako satima. Ali ne smije. Umaranje je strogo zabranjeno.
Za koji bi se dan, nakon puna dva mjeseca konačno trebala vratiti u školu, u svoj 2.A.
Ali uz posebna pravila.
"Pa morat ću nositi masku, ostali ne. I morat ću što dalje od ljudi ostati i neću smjeti otići na treninge", kaže Ema Bosek Hergešić.
Mama Tena: "U jednom me trenu pitala hoće li preživjeti, počela sam se tresti"
Mala je to cijena za sve ono što su od početka prosinca prošli s Emom, kaže mama Tena. I to baš kada su računali da se mogu opustiti.
"Ja sam vidjela na njoj da se ona gasi. Svakom minutom njoj se pogoršava, a ti joj ne možeš pomoći. Temperatura je išla do 40,2. Ona je mene u jednom trenutku pitala hoće li ona to preživjeti. Ja sam se počela tresti, nisam znala što da radim", govori Tena Bosek.
Bio je to sasvim običan dan. Zapravo, trebao je biti. Temperatura koju je Ema navečer dobila do jutra će uz tabletu pasti, računala je mama Tena.
"Ema je dotad bila zdravo dijete. Nikad nije imala nikakve bolesti, osim dječjih viroza. Čak nije imala ni gripu, nikad do tada nije pila antibiotik", dodaje Tena.
Mimoišla ju je čak i korona, koju su mjesec i pol ranije dobili svi u obitelji. Djed je završio i s upalom pluća, ali Ema je, mislili su, kao i većina djece očito otpornija na koronavirus.
Temperatura je samo rasla, stanje se pogoršavalo
No temperatura nije odlazila ni nakon nekoliko tableta za snižavanje. Doktorica ih šalje na testiranje, za svaki slučaj, kaže.
"Dok smo čekali nalaz, njoj se počelo pogoršavati. Temperatura je samo počela rasti, njoj se vrat ukočio, nije se mogla okretati po krevetu, nije mogla spavati, jecala je od bolova", nastavlja mama Bosek.
Nalaz na COVID došao je negativan, ali Emino stanje postajalo je sve gore. Bolovi u trbuhu, proljev, malaksalost.
"Bila me jako boljela glava, nisam mogla ustati", kaže Ema.
Ona je bila u bunilu, a Tena tih noći, kaže, uopće nije spavala. Na zaraznoj su posumnjali na streptokok, dali im antibiotike i poslali ih kući, ali Emi je iz sata u sat postajalo sve gore i gore.
"Ja se tog dana uopće ne sjećam da je postojao"
"Ti su simptomi samo izbijali iz nje, do kraja dok nije krenuo osip. Prvo se pojavio po dlanovima, onda smo primijetili da su uši postale ljubičaste. Onda smo ju odvezli na zaraznu i tamo joj se opet počelo pogoršavati. Osip je izbijao oko očiju, usta, nije mogla hodati jer je bila slaba i doktor je odmah rekao da mora ostati na liječenju", kaže Tena.
"Bili su me uspavali i tu me pikali, a ja se tog dana uopće ne sjećam da je postojao", govori Ema.
Tena ga, kaže, dok je živa neće zaboraviti. Nakon što je Ema prvu noć provela sama na zagrebačkoj zaraznoj, iduće ju je jutro jedva čekala vidjeti.
Najduži trenuci u životu
"Rekli su mi da rade nešto. Ja nisam znala što joj rade, sjedila sam u tom hodniku i čekala. Samo sam se navirila u jednom trenu i vidjela sam nekoliko doktora stažista kako se naviruju u njezinu sobu i tad je počela panika", kaže Bosek.
Trenuci u kojima je čekala na liječnicu koja će joj objasniti što se događa bili su najdulji i najteži u njezinu životu.
"Kad je ona počela spominjati nizak tlak, dopamin za dizanje tlaka, sepsu, uvođenje centralnog katetera, nisam znala u kakvom ću stanju ja nju zateći kad dođem u sobu", nastavlja majka.
Je li živa? Hoće li preživjeti? Što se uopće događa i kako je ovo moguće?! Pitanja i strepnje za dijete koje je samo nekoliko dana ranije bilo savršeno zdravo.
Scene iz bolničke sobe mama će pamtiti do kraja života
"Ulazim unutra, ona spava, ali su joj oči otvorene. Ta scena mi se urezala, sad ju imam u glavi. Ona je prikopčana na sve aparate, zavezana, ako se probudi, da ih ne bi počupala. Ti zvukovi s tih aparata, medicinska sestra je bila, ona s otvorenim očima. Do kraja života ću imati to u glavi", opisuje mama Tena.
160 kilometara dalje, na pedijatriji riječke Kantride jedna je mama proživljavala istu noćnu moru.
Koji dan ranije Petar je bio zdravo dijete
"Uhvatila sam ga za ruku i razmišljala sam ako ga izgubim, kako ću se vratiti doma bez djeteta? Što ću reći braci, kako ću jednostavno doći doma i jesam li mogla nešto napraviti, a da se to ne dogodi?" kaže mama Jasminka Kalčić.
Od toga trenutka ona više nije mogla ništa. Sve je bilo na liječnicima i na njezinu Petru. Da se izbori sam. Protiv koga, kojeg neprijatelja i koje bolesti, ni Jasminka ni Tena u tom trenutku nisu znale. Jer i Petar je kao i Tenina Ema, nekoliko dana ranije bio sasvim zdravo dijete.
"Ja sam se probudila usred noći, digla sam se i otišla sam u njihovu sobu. Čula sam taj zvuk plitkog i brzog disanja, što je imao i poslije sve te dane. Onda sam došla do njega, popipala sam ga i osjetila sam onu vrućinu, veliku vrućinu, ogromnu vrućinu. Kao da mu lice gori", prisjeća se Jasminka.
Tako je sve počelo, priča Jasminka, inače kolegica novinarka koja od početka prati situaciju s pandemijom. Uzela ga je k sebi u krevet, a toplomjer je pokazao brojku od koje je Jasminka protrnula.
Cijelo vrijeme Jasminka je znala da nešto nije u redu
"Što je to? Što je to?! Što je to!??! To sam pomislila. I nisam znala, mislim 40 temperatura najedanput", govori Kalčić.
Noć je prošla u snižavanju temperature, tuširanju, uz tablete. Stanje bi se kratko popravilo, ali temperatura bi se brzo vratila. I to visoka.
"Izbacio je dušu iz sebe", kaže Jasminka. On, dijete koje inače rijetko povraća. I dalje gori, trese se, slab je.
Nešto nije u redu, osjećaj je koji je Jasminku pratio od samog početka. Baš kao i jedno pitanje - da nije COVID? Petrova je razrednica bila pozitivna, ali to je bilo prije mjesec i pol dana. Nitko u razredu nije imao simptome, pa ni Petar. Testirali su ga.
"Zovu, test je negativan. Dobila sam ispis. U jednu ruku bila sam sretna, u drugu ruku bila sam zabrinuta zato što su njegovi simptomi postajali sve gori, to crvenilo se širilo po licu, po vratu, po leđima već, po trbuhu, po nogama. Tabani su mu bili svi krvavi. Krvavi, kao vaš mikrofon crvene boje. Te rukice su bile već sve istočkane", prisjeća se mama Jasminka.
"Mama, boli me srce. Molim te, daj mi da dišem"
U pulskoj bolnici lutaju, sumnjaju na streptokok, daju im antibiotik i tješe ih. Sve će biti u redu, idite doma, nije COVID, proći će uz antibiotik. No ona nije bila mirna. Nešto nije u redu, jednostavno je znala.
"I u petak ujutro me on oko 10 sati pita: 'Mama, šta se tu nalazi'. Ja sam rekla: 'Srce, zašto?'. 'Mama, boli me srce. Molim te, daj mi da dišem.' I mene je tu presjeklo, kada vas vaše dijete pita da mu date nešto da diše. Ja sam znala da nemam pravo više biti s tim djetetom doma i čekati tri dana, 72 sata da antibiotik počne djelovati. Gotovo je“, ispričala je Kalčić, koja je zatim jurila, kaže, kao nikada u životu. Starom cestom do Rijeke i pedijatrije na Kantridi. Primili su ih odmah. Petar je bio loše.
"On je, čini mi se, imao strašno nizak tlak da oni nisu mogli vjerovati da je to dijete uopće živo", kaže Jasminka i dodaje: "On je već bio krvav kao kada biste ga golog svukli i bacili u koprive i izvadili van. Nije bilo mjesta na njemu, čak i oči. Ovo više nije bilo bijelo, nego su bile tamno, tamno crvene. Jezik, on je bio sav krvav."
I u 160 kilometara udaljenoj Rijeci Jasminka je gledala isti prizor kao i Tena na zagrebačkog Zaraznoj. Liječnici oko kreveta u kojem leži ono najvrjednije što ti je život dao. Tvoje dijete. I milijun pitanja.
Liječnici u Rijeci nisu bili sigurni što je
"Kada je bio taj liječnički konzilij nad njime, kaže možda je meningitis, možda Kawasaki, možda je S. Johnson, možda je adenovirus, možda enterovirus. Onda ja kao novinarka, jer se ne mogu isključiti da sam novinarka, pišem u Google Steve Johnson, to sam sve poslije guglala", kaže Kalčić.
Sve jedna dijagnoza gora od druge, kaže Jasminka, ali liječnici u Rijeci nisu bili sigurni što je. Ovo im je prvi ovakav slučaj. Nešto nije u redu, sigurna je. Da ipak nije COVID, pitanje je koje joj je kao majci, ali prije svega novinarki cijelo vrijeme visjelo u zraku.
"Ne mogu reći da mi ranije takve bolesnike nismo vidjeli, ali ih se u ovih 30 godina koliko radim, ja mogu sjetiti nekoliko", kaže doktor Goran Tešović.
Dok se snimao prilog, bilo ih je troje na odjelu, kaže. To je to novo normalno, da u svega osam mjeseci imaš više takve djece nego kroz cijelu i bogatu karijeru intenzivista.
"Klinička slika kod nekih može biti brutalna"
U Hrvatskoj ih je do sada ukupno 40-ak. Od toga polovicu su na ovom odjelu liječili profesor Tešović i njegov tim. Za slučaj jedanaestogodišnjaka koji je nažalost preminuo čula je cijela zemlja.
"Klinička slika kod nekih može biti brutalna, vrlo intenzivna i klinički se dijete pogoršalo unutar nekoliko sati", kaže Tešović.
Od potpuno zdravog djeteta do borbe za život. Do toga može dovesti MIS-C ili multisistemski upalni sindrom, koji svojim simptomima i sličnošću nekim bolestima poput Kawasakijeva sindroma nerijetko zbunjuje liječnike i navodi ih na krive dijagnoze.
"Ti bolovi mogu biti tako jako izraženi da dijete može završiti i u kirurškoj sali. Dakle, na hitnoj operaciji, što se i dogodilo kod naša dva bolesnika", rekao je liječnik te dodao kako se to dogodilo jer su bolovi imitirali upalu slijepog crijeva.
Javlja se kod djece predškolskog i školskog uzrasta. Najčešće počinje naglo, izrazito visokom temperaturom. Kompleksan i još uvijek nedovoljno poznat, no u jedno, kaže profesor Tešović, više nema sumnje.
"Ovaj sindrom koji sad viđamo ipak prvenstveno treba povezivati s pandemijom uzrokovanom novim koronavirusom", istaknuo je Tešović.
Majčina intuicija i upornost
Jasminkin Petar bio je negativan na COVID testu, i to dva puta. Upravo zbog toga test na antitijela kojim bi se utvrdilo je li ipak prebolio COVID nisu radili. Ali on je razvio MIS-C. Dijagnoza do koje su došli i zbog njezine upornosti, glasića koji joj je cijelo vrijeme govorio da nešto nije u redu.
"Nakon mog trećeg inzistiranja, kad sam rekla da imam prijateljicu u Londonu, koja je infektologinja koja radi u COVID timu, koja se u prvom valu susrela s puno djece i da je to taj sindrom i rekla sam: 'Molim vas kao boga, napravite mu taj test. Ajmo ga napraviti'", kaže Kalčić.
Zna da je bila dosadna, ali ne žali. Zahvalna je liječnicima što su je na kraju ipak poslušali.
"Test na antitijela je pozitivan, vaš dijete je otprilike prije 4 tjedna asimptomatski preboljelo COVID. I eto, to je bilo to, tada smo saznali dijagnozu", kazala je Jasminka.
Emu COVID očito nije zaobišao onda kada ga je imala cijela njezina obitelj. Zaobišli su je samo simptomi, ali mjesec i pol kasnije njezino je tijelo imalo pretjeranu imunološku reakciju i razvilo MIS-c.
Sindrom zbog kojeg je šest dana provela na intenzivnoj i osjetila strah koji nijedno dijete ne bi trebalo. Nikada.
"Najviše me bilo strah hoću li uopće preživjeti", kaže Ema.
"Samo se bojim nakon ovog iskustva nečega što je prošla, bilo kakva bolest, bilo kakva viroza prehlada može utjecati na nju i njezin organizam", strahuje mama Tena.
Petar je zaradio upalu srčane ovojnice. I on i Ema moraju se paziti, izbjegavati fizičke napore, ići na redovite kontrole idućih godinu dana.
Može li im se sve ovo opet dogoditi, liječnici ne znaju.
"Ja ne mogu kriviti liječnike zato što su se, i sa cijelim svojim iskustvom, susreli sa nečim što je nepoznato. Razumijete? Ne mogu kriviti liječnike, oni su jedini ti koji mogu pomoći i djetetu, i vama, i meni, i svima", zaključuje mama Jasminka.
Mjesta za paniku, kaže profesor Tešović, nema.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
