Godina iz noćne more: Gdje smo danas, 365 dana od početka zaraze koja je već sada promijenila svijet?

"Mi smo ti kompletno zatvoreni. Radimo od doma. Škole su online. Na televiziji se stalno vrte poruke da je epidemija, govore što trebamo raditi", prije nešto više od godine dana pričao mi je prijatelj, Hrvat koji već 20-ak godina živi u Italiji.

"Poruke na televiziji? Kao kod nas za vrijeme rata?"

"Da, kao onda zračne opasnosti. Nadrealno i tjeskobno", objasnio mi je.

Bio je to dan nakon što je talijanski premijer proglasio zatvaranje cijele Italije. Stvari su time i za nas postale ozbiljne. Nije ovo neka egzotična bolest koja je endemski buknula u nekom stotom kineskom gradu. Ovo je sad tu. Preko puta. Kod susjeda. Italija je postala najveća svjetska karantena. Karantena? Zar zaista koristimo tu riječ? Gledali smo u nevjerici zlokobno prazne trgove Venecije, Rima, Verone. A onda su utihnule i hrvatske ulice. Dana 25. veljače detektiran je prvi slučaj novog virusa i kod nas.

Film se pred našim očima brzo odigrao. Ljudi u zaštitnim odijelima, zatvaranje škola, rad od kuće, poruke na televizijama, zabrana izlaska iz kuće. Lockdown.

Ajde, mislili smo, izdržat ćemo mjesec, dva. Potaracat ćemo virus pa nastaviti sa životom. Pljeskali smo Stožeru, mislili smo, napokon je struka dobila prednost nad politikom. Da, to nam je lekcija, također smo mislili. Nismo cijenili ono što smo imali, priroda se okrenula protiv nas. Iz ovoga možemo izaći samo kao bolji ljudi. Tražili smo, svatko za sebe i svi zajedno, neku logiku u svemu. Trebao nam je smisao. I vjerovali smo da će sve brzo proći.

Pročitajte i ovo U Hrvatskoj 544 nova slučaja Jedna županija traži da se ne otvaraju terase kafića: "Epidemiološka situacija se pogoršala, žarišta su obiteljska okupljanja"

Nije. Nakon kratkog ljetnog predaha, korona je u jesen pokazala dokle može. Zaražene smo brojali u tisućama, sportske dvorane smo otvarali za oboljele. Epidemija nas je izmrcvarila, društveno, psihički, ekonomski. Najstrašnije, do sad je od koronavirusa u Hrvatskoj umrlo 5489 ljudi. Pet tisuća četiri stotine osamdeset i devet.

Jurimo u treći val?

Svaka epidemija ima tri vala, naučili smo iz povijesti. No drugi val ove, još nije ni završio, a mi, kažu, jurimo u treći. Hoćemo li prije toga stići udahnuti malo života? Dokle će sve ovo trajati? Hoće li ikad završiti? Jesmo li s trećim valom opet na početku? Nove varijante virusa, čini se, jače "grizu", od starih. Upitno je djeluje li cjepivo na njih i u kojoj mjeri.

Od ponedjeljka opet smijemo sjesti na kavu. Otvorene terase privid su normalnog života. A taj bi se trebalo vratiti cijepljenjem. No i tu stojimo loše. Cijepljenje je završeno za 58.305 osoba u Hrvatskoj. Sporije nego što je planirano. Molekularna biologinja i članica Vladinog znanstvenog savjeta Andreja Ambriović Ristov danas je u intervjuu za DNEVNIK.hr rekla kako s ovakvim najavama dostave cjepiva, nema izgleda da će procijepljenost prije jeseni utjecati na sam tijek epidemije, a pitanje je hoće li se to dogoditi i tada.

Pročitajte i ovo VIŠE IZ BOČICA Epidemiološko društvo ima plan kako cijepiti više ljudi: "Može se izvući dodatna doza - za Pfizer sedma, a za AstraZenecu i Modernu 11. doza"

Kašnjenje s isporukom cjepiva europski je problem. Muljaže oko cijepljenja, hrvatski su potpis u cijeloj priči. Nevjerodostojne odluke, dvostruka mjerila, neshvaćanje uloga koje imaju javne osobe, kao prvi primjer, kao oni koji sami prema sebi trebaju biti najstroži suci, a ne sami sebi gledati kroz prste.

Živci su nam pucali, bilo je psovki na ulicama, i znanstvenici su se međusobno svađali, često prekoračujući granicu ne samo konstruktivne rasprave nego i dobrog ukusa. Premijer je čitao lekcije novinarima. Teške riječi kao kamenje padale su sa svih strana. A 5489 mrtvih? Oni su u tom kaosu izgubili obličje.

Dakle, gdje smo danas, godinu dana od epidemije? Dojam je – na istom mjestu. Ili možda stojimo još gore. Ili su se samo neki problemi iskristalizirali. Možda zaista onu neku lekciju još nismo naučili.