Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Franjo Tuđman i Alija Izetbegović su 14. rujna 1993. u Ženevi potpisali zajedničku Deklaraciju o Uniji BiH, ali i Sporazum o konfederaciji između Unije BiH i Republike Hrvatske i svi nazočni potpisivanju u tom su trenutku to smatrali povijesnim dokumentom kojim se rješavaju svi problemi između RH i BiH, rekao je, trećeg dana svjedočenja pred Haškim sudom, hrvatski diplomat Miomir Žužul.


Žužul, koji je 90-tih obnašao visoke dužnosti u hrvatskoj vladi i bio sudionik svih mirovnih pregovora, svjedoči u slučaju "Prlić i drugi" na poziv obrane Jadranka Prlića koja je s izvođenjem dokaza počela u ponedjeljak.

Vezani članci Slika nije dostupna Pusić: Veliki i Mali Škoj i vrh Kleka su još od 1999. pod jurisdikcijom BiH! Slika nije dostupna Hrg: V. Pusić nema pravo odricati se hrvatske zemlje u ime Tuđmana

Trećeg dana davanja iskaza pred Haškim sudom, Žužul je, na pitanja odvjetnika obrane Jadranka Prlića, Michaela Karnavasa, svjedočio o okolnostima na temelju brojnih dokumenata iz razdoblja 1992.-1993. godine, pa i Zajedničkoj deklaraciji nakon susreta Izetbegović-Tuđman u rujnu 1993. u kojoj njih dvojica potvrđuju zaključke Londonske konferencije i u kojoj se navode osnovne ustavne odrednice buduće unije triju republika u BiH.

Žužul je rekao kako je do sastanka i deklaracije, u čijoj je izradi osobno sudjelovao, došlo na Tuđmanovu inicijativu, jer je smatrao da se stvari presporo odvijaju i da se može naći rješenje temeljeno na interesima muslimanskog i hrvatskog naroda.

"Ono što je važno napomenuti jest da je istog dana potpisan još jedan dokument, za koji se tad mislilo da će u potpunosti riješiti sve probleme između Hrvatske i BiH", istaknuo je Žužul tijekom svjedočenja o deklaraciji.

Riječ je o Sporazumu o konfederaciji između Republike Hrvatske i Unije BiH, koji nije ovdje među dokumentima, rekao je Žužul, objasnivši kako je tad odlučeno da ga se drži u tajnosti i da su napravljene samo tri kopije.

"U tom je trenutku vladao veliki optimizam i entuzijazam na obje strane i svi smo mislili da smo riješili veliki problem", rekao je Žužul, potkrijepivši to informacijom kako su dužnosnici BiH odmah nakon potpisivanja gledali prostorije Misije RH u Ženevi, u kojima je potpisan sporazum i razmišljali hoće li biti dovoljno velike za predstavnike obje zemlje.

No samo dva dana nakon toga Izetbegović je potpisao jednaki sporazum sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem što je Hrvatska, prema Žužulovim riječima, "doživjela kao varanje sporazuma od prije dva dana".

Osim toga, napomenuo je hrvatski diplomat, Izetbegović je u sporazumu sa Srbima potpisao mogućnost da se, u roku od dvije godine nakon nastajanja Unije BiH, svaka od republika referendumom odluči za ostanak ili izlazak iz unije. U slučaju raspada unije sve državne ovlasti BiH, uključujući i članstvo u međunarodnim organizacijama poput UN, automatski bi naslijedila republika s jasnom većinom muslimanskog stanovništva.

Hrvatska politika tad je to tumačila, a Žužul smatra da ni danas nema razloga za drukčiji pristup, kao želju muslimanskih čelnika BiH da se dopusti raspad zemlje, da se srpskom entitetu dopusti odlazak i pripajanje matici, da se i Hercegovini omogući da nastavi sama ili s Hrvatskom, a da se od ostatka BiH stvori unitarna muslimanska država koja bi odmah imala i status u svijetu.

Odvjetnik Karnavas danas je Žužula pitao za komentar niza dokumenata zavedenih pod sudskim brojevima u dokaznim materijalima kako bi sudu predočio okolnosti odnosa između Hrvata i muslimana te između Hrvatske i BiH u to doba.

U većini komentara Žužul je ponavljao kako su dvije države, sukladno i potpisanom Sporazumo o prijateljstvu i suradnji, imale zajedničkog neprijatelja i željele zajedničku obranu od njega, kako su politički vrhovi zajednički osuđivali međusobne sukobe pripadnika Armije BiH i HVO-a, tražeći da se kazne krivci za njih i ukazujući na činjenicu da oni slabe obranu od zajedničkog neprijatelja.

Događaj iz 1993., kad je dokumentirano da je više pripadnika Armije BiH dobilo oružje i opremu od HV-a bio je jedan od onih koji su odvjetniku Karnavasu i Žužulu poslužili da pokažu kako je Sporazum o prijateljstvu bio i stvarno provođen na terenu, sukladno tad proklamiranim namjerama Hrvatske prema BiH, a suprotno navodima optužnice pred Haškim sudom.

Žužul je, u okviru napora obrane da se sruši teza tužiteljstva da su Prlić i ostala petorica čelnika Herceg Bosne s predsjednikom Tuđmanom sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu dijeljenja BiH i pripajanja HB-a "Velikoj Hrvatskoj" ponovio Tuđmanovu odanost cjelovitoj BiH, s Hrvatima kao konstitutivnim narodom, citirao prvog Hrvatskog predsjednika riječima kako će "pregovarati i s crnim vragom ako će to donijeti mir" te spomenuo njegovu zabrinutost, kao "povjesničara sklonog razmišljanju u velikim povijesnim konceptima", zbog širenja ekstremnog islamizma iz BiH u Europu. Podsjetio je kako se ta zabrinutost istodobno počela širiti i Zapadom, što potvrđuje i objavljivanje poznatog djela "Sukob civilizacija" Samuela Huntingtona 1993.

Bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Tuđmana, veleposlanika u Ženevi i ministra vanjskih poslova tužiteljstvo će imati priliku protuispitivati 18. srpnja, prije ljetne pauze.

Žužul je prvi svjedok obrane na suđenju Jadranku Prliću pred ICTY-em gdje mu se sudi zajedno s Brunom Stojićem, Slobodanom Praljkom, Milivojem Petkovićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem. Optužnica ih tereti za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu koji je počeo 18. prosinca 1991. osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne i trajao do travnja 1994. kad je Washingtonskim sporazumom prekinut hrvatsko-muslimanski rat i potpisano osnivanje Federacije BiH.

Jadranko Prlić, jedan od najviših političkih dužnosnika Herceg Bosne kojeg Haški sud tereti za zločine protiv čovječnosti, teška kršenja Ženevske konvencije i Zakona i običaja ratovanja, u ponedjeljak je pred raspravnim vijećem na početku izvođenja dokaza obrane, negirao postojanje udruženog zločinačkog pothvata i odbacio sve točke optužnice.