Čekamo na kiši ispred spuštene rampe. Pokisli vojnici provjeravaju dozvole i brojačima kruže oko autobusa. Tišinu para samo ono zlokobno bipkanje. Uspori pa ubrza. Starija žena u malom kontejneru sebi u bradu proklinje vrijeme, oraspoložiti je ne može ni miris tople kave. Uvlači glavu među ramena, popravlja šal i vješa suvenire. Gasmaske, čitače radijacije, ruske torbe s prvom pomoći, gumene rukavice, kabanice, šljemove. S tog mjesta gusta šuma proteže se unedogled.

Galerija


Čekamo. Vodič nas pokušava oraspoložiti. Grupi ispriča vic, vjerojatno isti kao i svakog jutra. Kaže: Natjecali se Amerikanac i Rus tko je opakiji (Rus forme radi jer prikladnije bi bilo Ukrajinac). Amerikanac uzme tri novčića i baci ih u zrak, izvuče pištolj i u zraku pogodi sva tri. Reče: 'Bill Bill Buffalo Bill'. Rus se podsmjehne, skine hlače i pokaže tri penisa. Reče: 'Bil Bil Černobil'. Neki od nas se nasmiju, neki ne. Možda je, za prohladno jutro, ipak malo previše. Ali taj ukrajinski sarkazam ovdje ima smisla. Dogodilo se.

Prije 33 godine iza rampe. Posljedice se osjećaju do danas. Kako stvari stoje, bit će potrebno 300 godina da se problem riješi, barem za ljude. Do tada u područje napuštenog grada Pripjata, i reaktora Černobil, moći će sa samo uz dozvolu i prisustvo vojske, Geigerova brojača, puno opreza i nešto nemalog rizika.

Černobil (Foto: Dnevnik.hr) - 3 Ekskluzivno iz Černobila: Fotoreporter Zoran Marinović donosi zastrašujuće snimke iz najradioaktivnijeg mjesta na svijetu

Černobil na Instagramu (Foto: Instagram) Instagramuše se sjatile u Černobil i svojim slikama razljutile mnoge

Nakon proslavljene televizijske serije turistima i influencerima Černobil je postao nešto što se mora vidjeti. Must see. Selfie napravljen u napuštenom gradu, ispod već legendarnog dječjeg tobogana ili praznih zgrada, nesumnjivo će donijeti i puno lajkova. Zasad oko tisuću ljudi svaki dan dođe pogledati elektranu, pobrati lajkove. Tu je i desetak tisuća vojnika, znanstvenika, vodiča i inog osoblja koje svaki dan radi, pobere malu plaću. Odmah se daju razlikovati. Prvi s fotoaparatima zuje oko građevina, dok drugi mrko, brzog hoda prolaze nekamo, i čude se prvima, nekako.

Ambiciozan, ali rizičan plan

Odmah na početku odustajemo od klasične turističke rute. Plan je ambiciozniji, samim tim i rizičniji - ulazak u kontrolnu sobu reaktora 4. Tamo odakle je i sve počelo i gdje je sve završilo. Mjesto na kojem je inženjer Nikolaj Formin pritisnuo crveno dugme za hitno gašenje reaktora i uzrokovao neviđenu katastrofu, zavio pola tada Sovjetskog Saveza u crno, a većem dijelu Europe napravio paniku, koje se i dandanas oni dotad rođeni dobro sjećaju. Prije svega panike, a onda i zabrana, izlaska iz kuće, sušenja odjeće, konzumiranja salate i mlijeka. Između ostaloga.

No sve te restrikcije ni tada, a još manje sada, imaju neke veze sa Sašom Irofejevom. Taj čili starac zorom uzima štapove za ribolov i odlazi na rijeku Pripjat. Dok kaskamo za njim kroz šumski put, osluhujući hoće li se čuti patrolni brod ili prelet helikoptera, jer lov i ribolov u ovoj su zoni strogo zabranjeni, slušamo Sašinu priču o tome kako nikad nije napustio Černobil. Nikad.

''Mobitel u džepu uvijek je na 100 posto''

Nevolja ga je zatekla kao kapetana riječnog broda. U trenutku eksplozije bio je u krevetu. Kroz prozor je gledao kako svjetlo na nebu iz raspadnutog reaktora podsjeća na polarni trag. Onako zelenkasto. Primamljivo. Pokaže i na tada bezimeni most, odmah dolje niz rijeku. Sad taj most ima i ime - Most smrti.

Svi oni koji su došli na taj gotovo idealan vidikovac gledati vrlo zabavnu igru svjetla na nebu i žar iz reaktora nakon nekoliko dana bili su mrtvi. Kao i vatrogasci koji su ga gasili, tehničari, stražari, radnici. Svatko tko se zatekao u toj prokletoj trećoj smjeni.

Hrvatski fotoreporter Zoran Marinović u Černobilu (Foto: Zoran Marinović) - 9
Hrvatski fotoreporter Zoran Marinović u Černobilu (Foto: Zoran Marinović) - 11 Foto: Zoran Marinovi?

Saša stavi mamac i zabaci. Čeka. Pokušali su ga tada i evakuirati. Svakih nekoliko dana dolazila je vojska. Jedanput su ga silom ukrcali u kamion i odveli u Kijev. Nakon nekoliko tjedana vratio se nazad. Zašto? Jer je tako htio. Ludost? Pa da sada, ovdje, nakon 30 godina ne stoji zdrav i lovi somove, rekli bi sigurno. Ovako ne znam. Pitam se, dok gledam rumenog starčića koji se hvali ribama od sto kila. Jer sasvim sigurno nema otrovnijeg mjesta na svijetu.

Hrvatski fotoreporter Zoran Marinović u Černobilu (Foto: Zoran Marinović) - 9
Hrvatski fotoreporter Zoran Marinović u Černobilu (Foto: Zoran Marinović) - 7 Foto: Zoran Marinovi?

Svu kontaminaciju kiša spere u rijeku, sav otrov završi u mesu ribe. Saša na početku oprezno kaže da lovi samo da bi je odnio u Institut na kontrolu radijacije, a onda kasnije, opušten, ipak prizna da većina ulova završi u njegovu loncu, jer ovdje se i nema šta drugo raditi da bi se preživjelo. Ili radijacija ili ribolov. Ili - ili. Stvarno mi nije jasno kako? Trideset godina živi u okolišu u kojem je radijacija sto puta veća od dopuštene, i još lovi. Nema smisla. Pitam ga svijetli li u mraku. Odgovori mi: "Ne. Ali mobitel u džepu, koristio ga ili ne, stalno mi je na 100 posto, danima, ne treba mi punjač." Nasmijemo se.

  Černobil (Foto: IMDB) "Černobil" najbolje ocijenjena serija ikad: Iza sebe je ostavila "Igru prijestolja" i "Breaking Bad"!

Nuklearna elektrana Černobil. Uklonjena slova Vladimir Iljič Lenjin. Impozantni socijalistički ponos, koji se danima pokušavao gurnuti ispod tepiha, kao najgora sramota. Zlokobno. Ni manje ni više. U svlačionici se skidamo do gola. Dobijemo bijelu vrećicu s čarapama, gaćama, potkošuljom, kombinezonom, kapom, maskom, cipelama, manje-više sve kao i u seriji. Ako ste je gledali.

Ako ne, možda bih je mogao i preporučiti, ako vam je ovih zimskih dana baš do tjeskobe, mučnih trenutaka i moralnih dvojbi glavnih junaka. Opet povijesno, isplati se pogledati te četiri epizode, iako je to verzija koju negiraju Rusi.

Hrvatski fotoreporter Zoran Marinović u Černobilu (Foto: Zoran Marinović) - 9
Hrvatski fotoreporter Zoran Marinović u Černobilu (Foto: Zoran Marinović) - 12 Foto: Zoran Marinovi?

Sami podaci o žrtvama vrlo su kontradiktorni. Rusi tvrde da je poginulih bilo 47. Ukrajinci danas, nakon što su izašli iz bloka, da je nastradalih, direktno ili indirektno, u nekoliko sljedećih mjeseci oko 200.000. 47 naspram 200.000. Sad čekamo i rusku verziju serije Černobil. Spominju špijune CIA-a. Bijela odijela i okoliš isti su kao nekad. Sve miriše na perestrojke. Očito da se posjetiteljima koji plaćaju 350 dolara za ulazak ne pokvari dojam. Turistička zajednica Černobila očito shvaća potencijal.

Nigdje nema prašine

Prolazak kroz duge hodnike, napuštene urede, labirinte cijevi i ne bi bio posebno upečatljiv da se ne radi o Černobilu. Glavni problem, najveći problem, zapravo jedini problem ovdje jest to što je opasnost nevidljiva. Nema tu ničega što bi moglo doletjeti, puknuti, pasti... ništa od toga. Samo sablasna tišina. I ogromna vrata na kraju tih mračnih prostora koja se zabrtve. Pa zaključaju.

I zanimljivost uz put. Nema prašine. Nigdje niti jedne mrvice prašine. Očito kontaminirana zona odbija. Zgodno za domaćinstva? Neka, hvala. Bolje brisati s polica, usisavati, iz dana u dan. Jer? Jer 4 minute u kontrolnoj sobi 4 je kao 30 minuta na rendgenskom stolu u nekoj medicinskoj ustanovi. 30 minuta? Kad, ne daj bože, slomite nogu, postupak snimanja traje desetak sekundi. Ne više. Pa izračunajte.

Sama prostorija prepuna je brojača, prekidača, sklopki. Svi su zadržali vrijednost kao 26. travnja 1986. godine.

Dizajnerska greška i nekoliko nesretnih okolnosti

Šta se zapravo dogodilo? Nakon svih urota, špijuna, diverzija, izvanzemaljaca, bila je to samo jedna dizajnerska greška i nekoliko nesretnih okolnosti. Jednostavno rečeno ili sažeto prepričano, a koga zanima više, vrlo će lako naći tomove analiza iz svih mogućih kutova i sa svim mogućim uzrocima i posljedicama. Ovako ukratko, brzo i narodno rečeno, relativno novi reaktor, u za to vrijeme vrlo modernoj nuklearnoj elektrani, s vrlo obrazovanim i uvježbanim kadrom, odlučio je napraviti standardnu vježbu testa reaktora.

Hrvatski fotoreporter Zoran Marinović u Černobilu (Foto: Zoran Marinović) - 9
Hrvatski fotoreporter Zoran Marinović u Černobilu (Foto: Zoran Marinović) - 4 Foto: Zoran Marinovi?

Kad je temperatura izašla iz okvira očekivanog, reaktor su pokušali ugasiti. Članci koji su crvenim dugmetom spušteni u reaktor nisu bili od adekvatnog materijala, i u trenutku kad su dotakli jezgru, umjesto da je ohlade, dodatno su je zagrijali i doveli do eksplozije. Dalje je povijest. Opet naglašavam, koga zanimaju ili tehnikalije ili teorije, lako će ih pronaći.

Te četiri minute u kontrolnoj sobi nisu ništa drugo nego neka znatiželja za one s ''posebnim potrebama'', da se bude na tom mjestu. U mraku. Dok treperi nekoliko žarulja i vodič ponosno pokazuje Geigerov brojač. Nekoliko fotografija. Idemo dalje. Što dalje, to bolje. Sve ostalo prepušteno je mašti društvenih mreža.

Izlazimo. Lijepo je udahnuti zrak. Sarkastični bi rekli svježi zrak. Rampa se spušta. Desetak turista dvoji između šalice sa znakom radijacije, nekoliko kineskih magneta s obrisima elektrane, a željniji avanture pregledavaju plinske maske. Brojač i dalje cvili. To je ritam koji sve prati od prvog trenutka. Bip. Bip. Bip bip bip. Lijepa smeđa šuma provlači se unedogled. Samo ona buja. Čovjekovu kobnu grešku polako zacjeljuje priroda. Ovaj, taj put, možda smo samo... imali sreće?