Galerija
Kao 11-godišnje dijete, Kristijan Validžić bježao je od kuće. Novinski natpisi pratili su navodne nestašluke dječaka.
U samo 10 dana pet je puta pobjegao od kuće. Zamislite dijete od 11 godina kako samo putuje vlakovima u nepoznato, spava noću po kolodvorima. Morao je pobjeći i peti put da bi se u cijelu priču uključio Centar za socijalnu skrb. Svima je prestalo biti simpatično.
Hiperaktivni dječak koji voli vlakove, kako su ga mediji prozivali, bio je zapravo samo uplašeno i zbunjeno dijete. Deset godina nakon događanja kojima je privukao pozornost javnosti Kristijan je gostovao u emisiji "Život priča priče".
"Situacija iz koje sam bježao je bila jako teška i stresna. I hvala Bogu da sam imao puno slobode da neke stvari mogu sam odlučiti i da sam bio u glavi svjestan da trebam napraviti promjene. I imao sam određeni strah koji me gurao da napravim promjene u životu", priča Kirstijan o tešku razdoblju svog života.
On je u kući živio s mamom, tatom i tri sestre. Taj život je, kaže, bio jako težak. Sa sestrama je, priča, bilo dobro, ali s roditeljima je bilo nepodnošljivo.
"To su dvije osobe koje nisu obrazovane i nemaju tu neku višu inteligenciju, niti znaju odgajati djecu, niti percipirati neke stvari u vezi nas. I jako su sebični ljudi. Bilo je puno zlostavljanja, fizičkog, psihičkog... Ono što mi je najviše smetalo bilo je izgladnjivanje. Ne dobiješ jesti po par dana, gladan si. I najgori je osjećaj kad si gladan, toliko gladan da bi pojeo i sirovu tjesteninu. Do te mjere sam bio gladan", priča Kristijan.
Objasnio je da su njegovi roditelji živjeli od dječjeg doplatka i socijalne pomoći.
"Iskoristili bi svaku kunu, a mi djeca ne bi vidjeli ništa od toga. Oni bi to potrošili sve u jedan dan. Jedino pitanje koje bi mi padalo na pamet je zašto se to događa", priča Kristijan. Kaže da su mu roditelji često znali govoriti da je kopile, da nije njihovo dijete i da su ga trebali ostaviti u bolnici kad se rodio. Iako je na psovke i ružne riječi navikao, neke rečenice poput tih pamtit će do kraja života.
"To nitko ne zaslužuje čuti od svojih roditelja", kaže.
Na pitanje kako to da nitko nije vidio što se događa u njihovoj kući, odgovorio je kako su njegovi roditelji zapravo "savršeni manipulatori".
"Javnosti su se prikazivali kao dobri, pošteni ljudi. Bilo im je jako stalo do toga kako ih drugi ljudi vide. U kući je bila sasvim druga priča i to što nitko nije skužio je zato što je Knin takvo mjesto gdje ljude nije briga za nikoga", kaže Kristijan.
Bez kontakta s roditeljima
Od svoje 12 godine nije u kontaktu s roditeljima. Otada ih je sreo jednom i kaže da su prešli cestu kao da ga ne poznaju. S druge strane, zadnjih nekoliko godina u kontaktu je sa sestrama.
Dvije blizanke koje imaju 18 godina već imaju djecu. Iako je sretan zbog toga, žao mu je što nisu završile školu.
"Žao mi je što nemaju neki start u životu, nego su kućanice, a znam da mogu puno više od toga", kaže Kristijan. Treća sestra, koja je starija od blizanki, ali također mlađa od njega, sa 16 godina završila je u Bedekovčini.
Na pitanje boli li ga više to što je imao vrlo težak život u kući, zbog čega je i pobjegao, ili to što je, kad je pobjegao, bio odbačen, odgovara da uopće nije mislio o tome.
"Ja sam živio na puno boljem mjestu. Živio sam u domu. Ali danas ono što me dira je ta usamljenost. Smeta mi to što se ne mogu osloniti na nekoga, smeta mi to što moram određene ljude često pitati za hranu, za novac. Nije baš lako", iskren je Kristijan.
Ipak, bitno je naglasiti je da se unatoč teškoj situaciji Kristijan uspio izboriti za sebe i upisao je fakultet.
"Dan kad sam upisao strojarstvo mislio sam da će biti velika promjena u mom životu, ali sam ubrzo otkrio da to nije moj fakultet, da to nije moj smjer u životu. Ja sam sportski tip i sport je moj život", kaže Kristijan za kojega je logičniji izbor Kineziološki fakultet.
A bitnu ulogu u njegovu životu igra košarka. Ona je za njega više od sporta i opisuje ju kao "iluziju koja ga je odvela od lošeg društva i izvukla ga iz svega".
"Bez obzira jesam dobar košarkaš ili ne, to meni nije samo sport. Košarka je meni ljubav, život. Ne mogu zamisliti život bez košarke. Najsretniji sam kad sam na terenu i kad imam loptu", priča.
Volio bi, kaže, da njegovi roditelji pogledaju emisiju i da možda shvate što su napravili, ali sumnja da će se to dogoditi.
"Ne bih htio da mi se jave, prijedlog da se pomirimo. Nemam nikakvu namjeru oko toga, ali htio bih da oni možda bolje razumiju neke stvari", kaže i priznaje da je bilo teško ići kroz život bez podrške.
No danas ipak ima podršku, a to je Maja, njegova djevojka. Zajedno igraju košarku za sveučilište. Maja za Kristijana kaže da je jako odgovoran i da se ona uz njega osjeća kao najsretnija cura na svijetu.
"Zato što znam što je prošao, a on je taj koji još i meni daje taj neki 'push' da vidim dobro u ljudima i budem puna ljubavi", objašnjava Maja.
Niz iznenađenja za Kristijana
Kristijana je nakon što je ispričao svoju priču dočekao niz iznenađenja. U studio je prvo stigao Damir Knjaz s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu. Kristijanova priča došla je naime i do tog fakulteta, pa čak i potaknula razgovore o tome kako sport mijenja ljude.
"Ljudi koji nemaju opravdanja da ne uspiju, ili oni koji imaju opravdanja da uspiju susreću se s edukacijom u sportu i čine nove mlade ljude boljima i gdje ćete boljeg primjera nego da Kristijan dođe na Kineziološki fakultet i da mu se ispuni ona želja koju je on u jednom trenutku spomenuo - da postane viši sportski trener košarke i vrata Kineziološkog fakulteta svakako su mu otvorena", rekao je Damir Knjaz.
Kineziološki fakultet Kristijanu je odlučio omogućiti i da tijekom školovanja radi s njihovim najboljim klubovima kako bi s diplomom već imao i određena iskustva.
A njegovu putu prema boljoj budućnosti priključila se i zaklada "Za djecu Hrvatske". Odlučili su ga stipendirati za vrijeme školovanja. Na njemu je samo da se primi knjige i ne odustaje.
Tu nije bio kraj iznenađenjima. Kristijan je za kraj dobio i originalni dres LeBrona Jamesa.
Propuštene emisije "Život priča priče" pogledajte OVDJE.
-
"OBJAŠNJENJE" I "ISPRIKA"VIDEO Oglasio se muškarac koji je gazio ruže za ubijene žene
-
Poziv Domagoja MikićaOva pošast razara obitelji i uzima živote, a sve je dostupnija. Slomljeni otac: "Bili smo povezani kao prst i nokat. A onda se jedne noći nije vratio kući..."
-
Traje potragaRazbojnik hara Trešnjevkom: U pola sata napao dvojicu muškaraca, a na meti su mu bile ove stvari
