Vođen ljubavlju prema svojoj djevojčici Saši, tata Budimir pomiče granice vlastite izdržljivosti i napada svjetski rekord u zaronu na dah. Priča o ocu i njegovoj voljenoj kćeri koja će vas ganuti do suza.

Galerija


Koliko dugo možete držati dah? Sigurno ste nekad, barem kao dijete, testirali granice svoje izdržljivosti. Budimir Šobat Buda će ih pokušati pomaknuti do granice do koje još nitko nije.

Vezani članci Noah Shannon Green Obitelj potpuno drugačija od drugih: Imaju tri sina, a prvi obožava nositi haljine i oni to otvoreno podržavaju Nikola Marketin, Interventni policajac i izbornik mladih boksača (Foto: Dnevnik.hr) - 2 Superpolicajac iz Zadra koji spaja nespojivo: Hvata teške kriminalce, no rad s mališanima koji boluju od autizma za njega je neopisiv

''Morate razumjeti da držati dah preko 15, 16, 17 minuta, 20 zahtjeva maksimalnu koncetraciju, i mentalnu snagu. U ovom trenutku ja je imam'', kazao je.

Budimir Šobat, u sportskim krugovima poznat kao Buda, pokušat će oboriti svjetski rekord u zaronu na dah. Točnije, biti pod vodom više od 24 minute i 3 sekunde. Prošle je godine u Splitu sudjelovao u medicinskom istraživanju tjelesnih sposobnosti, na kojem je tada ostvario najbolji rezultat na svijetu - 21 minutu i 3 sekunde. Sada svoj osobni rekord mora pomaknuti za pune 3 minute što je, iako nerado govori o tome, iznimno opasno.

''Pred kraj počinjem štipati sam sebe. Kad osjetim da me više ne boli, znači da sam jako blizu blackouta i onda je krajnji tren da izađem van'', kazao je Buda.

Ako mislite da ovo graniči s ludošću, razmislite još jednom. Naime, Budina motivacija i pokretačka snaga je njegova kći Saša koja se od svoje treće godine bori s autizmom. Stanjem, ne bolešću, kako voli naglasiti ovaj predani otac.

''Saši autizam nije došao po rođenju, Saši je autizam dijagnosticiran s tri godine, on se obično dijagnosticira između 2. i 3. godine, ona je rođena s velikim krvarenejm, ona je imala motoričkih problema i mi smo vježbom uspjeli nakon dvije i pol godine da ona prohoda. A jedan dan je samo kulminiralo time što je prestala gledati u oči, što se zatvorila u svoj mali svijet i od tada traje naša borba s autizmom'', kaže Buda.

Buda je tada donio odluku koja je definirala njegov životni put. S kćeri je svakodnevno vježbao, dok Saša nije usvojila tzv. društveno prihvatljivo ponašanje, na što su on i supruga Sandra iznimno ponosni.

Kći ga je, kaže, bolje nego itko naučila strpljenju. ''Većinom se trudimo, stalno govorimo, pružimo nekome još jednu šansu. Ja nemam ništa protiv. Ali ova djeca od starta nisu imala nikakvu šansu, pa da bar dobiju neku početnu, evo, to je bila moja vodilja'', rekao je Buda.

Kada je počeo roniti prije četiri godine, na dnu bazena razmišljao bi o njoj. No ubrzo je naučio, kako kaže, očistiti glavu. U ronjenju se našao sasvim slučajno kad je izgubio volju i želju za natjecanjima u bodybuildingu. U ovom sportu njegov jedini protivnik je štoperica i on sam.

''Prvi veliki pravi podražaj, mi to zovemo podražaj, mi se događa negdje oko 15 minute. Do tada je jedna blaga ugoda, koja te čini, samo ne smiješ zaspati, koja te čini mirnim i ugodnim. Od 15. mnute počinje neka mala borba sam sa sobom, još uvijek nije neizdržljivo nego je neugodno, ali od 18. minute počinje već biti veća bol. Mi to zovemo kontrakcije, to su brojevi podražaja koji ti se javljaju da te tijelo tjera da udahneš ili da izađeš van. Mi ih obično brojimo da znamo otprilike gdje smo'', kaže Buda.

Kada je postavio svoj osobni rekord, izbrojio je čak 128 kontrakcija, za koje smatra da će biti dovoljne za obaranje svjetskog rekorda.

Iako ni sam ne zna hoće li njegova voljena Saša ikad razumjeti da sve ovo radi za nju, osjeća da joj je barem toliko dužan. Ako već od nje traži da se svaki dan bori i pomiče svoje granice, tada je najmanje što može napraviti, pokazati joj isto svojim primjerom.

Buda, sretno!