Portal koji je nedavno "Hrvatskim rječnikom stopljenica" porušio stereotip o slabom zanimanju javnosti za jezične teme, ponovno je iznenadio objavljujući knjigu u kojoj o književnom jeziku umjesto stilističara, jezikoslovaca i književnih teoretičara govore sami književnici.
Posebnost ove knjige je ta što pisce – "umjetnike riječi" – potiče na autorefleksiju, na osvještavanje stvaralačke snage jezika te stupnjeva i oblika jezične imaginacije, ističu urednici Krešimir Bagić, Anera Ryznar i Gabrijela Puljić s Katedre za stilistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Ne bih o svom stilu
"Jezik in fabula" rezultat je ankete o odnosu pisaca prema jeziku. U anketi je sudjelovalo šezdeset autora. Svi su odreda progovorili o tome što čine s jezikom, misle li na čitatelja dok pišu, koriste li se jezičnim priručnicima, bi li uveli koji novi pravopisni znak i sl, objašnjavaju urednici.
Odgovori izravno ili posredno upućuju na karakter pisanja njihovih autora i uporišta njihovih stilova. Primjerice, na pitanje kako bi opisali glavna obilježja svojega stila, dio pisaca izbjegava odgovor, a drugi dio nudi njegov opis. Na jednoj strani Luko Paljetak veli da mu nije do takva opisa, Slobodan Šnajder da opis nije u njegovoj kompetenciji, Edo Popović ističe da se ne osjeća pozvanim govoriti o vlastitom stilu, a Miro Gavran da će opisivanje njegova stila prepustiti drugima.
Na drugoj strani Ivica Đikić smatra da je glavno obilježje njegova stila pokušaj moderne i autorski originalne interpretacije usmene književnosti dinarskih krajeva, a Pero Kvesić da je to funkcionalnost i ekonomičnost. Ivan Lovrenović ističe da mu je bliska figura po kojoj bi stil u književnosti bio jedinstven "znak prepoznavanja” autorstva poput otiska prsta za jedinstvenost osobe, a Josip Mlakić da stil prilagođava kompoziciji svakog novog romana. Sanja Pilić ističe da su bitna obiježja njezina stila sažetost, jednostavnost, ironičnost i tečnost te da ga je teško oponašati, a Olja Savičević Ivančević svome stilu pripisuje poetičnost, suvremeni jezik, fluentnost u žanrovima, humor i angažman.
Dva lica lektora
Većina pisaca, čini se da nema ništa protiv lekture svojih tekstova, ali ne propušta pokazati da postoji rezerva, ponekad i strah prema tome što će lektor napraviti od njihovih tekstova. Boris Beck se slaže i surađuje s lektorom, ali puno više od riječi osjetljiv je, kaže, na promjenu interpunkcije. "S prvom knjigom imao sam vrlo loše iskustvo – urednik je na svoju ruku promijenio zareze i to mi je bilo jezivo".
Branko Čegec drži da je fleksibilnost u suradnji s lektorom i urednikom vrlo važna u procesu finalizacije teksta, dok se Sanja Lovrenčić trudi da se lektura "odvija kao dijalog u kojemu ne mora nužno prihvatiti predložena rješenja". Miroslav Mićanović je, kaže, zahvalan na svim vrstama čitanja njegova teksta prije objavljivanja, "ako su suvisla, ako krate, pojednostavljuju, ako unapređuju tekst i pomažu mu u njegovu putu do čitatelja...".
Boris Senker surađuje s ljudima koji skrbe oko njegovih tekstova. "Nisu mi neprijatelji, na istom smo poslu, isti nam je cilj". Međutim, napominje: "Ali kad se i u stručnim tekstovima odlučim poigrati – rijetko, ali događa se – pa napišem, primjerice, rečenicu koja se razvuče preko cijele stranice, kažem: To je namjerno i to mi, molim, ne dirajte.".
To bi elektroničko izdanje moglo biti važan prinos govoru o jeziku književnosti te poticajna lektira svima koji ju čitaju – od znatiželjnika i studenata do specijalista kakvi su stilističari, kritičari, književni znalci ili lingvisti, zaključuju urednici "Jezika in fabula" Krešimir Bagić, Anera Ryznar i Gabrijela Puljić s Katedre za stilistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. (Hina)
