Provedenim kriminalističkim istraživanjima na području Hrvatske od 1. siječnja do 21. kolovoza utvrđeni su osumnjičeni počinitelji za ukupno 35 odvojenih požara na otvorenim prostorima. Za njihovo izazivanje policija sumnjiči 11 počinitelja. Protiv navedenih osoba podnesene su kaznene prijave za dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom.
Pročitajte i ovo
Vezano za temu piromanije, gost Dnevnika Nove TV bio je sudski vještak za psihijatriju dr. Špiro Janović.
Nikad teža borba s požarima, uz što se vežu i sumnje da su podmetnuti. Tko su piromani i otkud ta potreba za uništavanjem?
Prvo što moramo znati je da od velike većine podmetnutih požara, svega 30% su odgovorni piromani u užem smislu. Velik je broj posljedica obijesti, delikvencije, osvete, činova terorizma. Piromani su bolesni ljudi. Radi se o poremećaju koji ima svoje mjesto u psihijatrijskog klasifikaciji.
Može li se piromanija liječiti?
Sve se bolesti mogu liječiti. Pa tako i piromanija. Pitanje je samo koliko je liječenje uspješno, a koliko je teško.
Može li se po ičemu primijetiti da je netko piroman, odnosno mogu li se oni prepoznati?
Ljudi bi se začudili koliko je teško prepoznati piromana. Piroman je osoba koja izgleda poput bilo koje druge. Samo što ga razlikuje od drugih je patološka nemogućnosti kontrole svojih impulsa, a ti su impulsi vezani uz uzbuđenje koje osjeća prije samog izbijanja požara, prije samog potpaljivanja i olakšanja kojeg osjeća nakon što se požar pojavi. Upravo to uzbuđenje čini piromaniju bolešću koja recidivira. Zato piromani više puta podmeću požare, zato su oni opasni po društvo
Kakva su Vaša iskustva iz prakse, koliko piromana završi na liječenju?
Nažalost, gotovo da nemamo piromana koji se dobrovoljno dođe liječiti. Imamo uhapšenih piromana koji su se sudskom odlukom prisiljeni liječiti. Zašto je to tako? Upravo zbog toga da poput patološkog kockanja, kleptomanije, piromani osjećaju uzbuđenje i zadovoljstvo kada podmeću vatru i kada vatra gori. Teško se onda odreći tog uzbuđenja i zadovoljstva i zato oni nerado pristupaju terapijama
Može li se, kad je piromanija u pitanju, govoriti o prevenciji?
Prevencija je najbitnija i najteža. Ta prevencija ide iz obitelji i iz odgoja. Već od malih nogu treba djecu naučiti da postoje neke stvari koje su apsolutno nedozvoljene. Kasnije stvari postaju složenije. Rade se nekakvi elementi psihoterapijskih tehnika. Korijen je, naravno, u djetinjstvu.
