Stipo Jeleč sasvim je slučajno u beskućnici koju je vidio na televiziji prepoznao svoju davno izgubljenu sestru. Iako ju je oduvijek tražio, o sestri nije čuo ništa pune 34 godine. Stipo, inače vozač ZET-ova autobusa, Dragicu je, pazite simbolike, pronašao u njezinu domu, hrđavom vagonu trolejbusa u kojem živi bez vode u groznim uvjetima.

Galerija


Bila bi to samo još jedna priča o nekome koga život nije mazio, o dvjema ženama koje u strašnim uvjetima žive u predgrađu Beograda. Bila bi da u ovoj beskućnici Stipo Jeleč nije prepoznao svoju davno izgubljenu sestru, koju nije vidio ni o njoj išta čuo pune 34 godine. “Moja polusestra od mog pokojnog oca, moj tata je bio oženjen za njezinu majku i oni su se rastali dok je bila trudna“, objašnjava Stipo.

Vezani članci Iva Radić Kostić i Jovan Radan (Foto: Insajder/Male velike priče) "Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli!": Provjereno donosi priču o Vukovarki koja se suočila s čovjekom koji joj je '91. oteo oca Stipan Vukasović, otac Kristiana Vukasovića (Foto: Dnevnik.hr) - 4 Kristianova smrt mora biti temelj korjenitih promjena: "Vjerovao sam sustavu, a oni su me izigrali kao Juda Isusa"

Odrastao je kao najstariji, jedini brat uz tri mlađe sestre, ali i uz tajnu o kojoj u njegovoj obitelji nitko nije govorio. “Tata nikad nije govorio o tome. Ja sam to saznao od druge djece, od sela, kako bi se reklo“, kaže Stipo.

Dječja zadirkivanja, šuškanja iza leđa, komentari. I sumnja koja je u Stipi rasla iz dana u dan. No kaže da su to bila druga vremena, da je otac bio autoritet, netko koga se bezuvjetno poštuje i ne propituje. “Tata je malo bio strog, a živjeli smo u takvoj neimaštini, bili smo sirotinja. Jednostavno nisam ni hrabrosti imao pitati tatu jer da je želio da mi to znamo, rekao bi nam.“

Sve ono o čemu je slušao, susret o kojem je sanjao cijelo djetinjstvo dogodio se jednog sparnog popodneva krajem srpnja 1984. godine.

Slavila se Sveta Ana, u selu je bilo veliko proštenje. Njemu tek napunjenih petnaest. “U prolazu sam ugledao dvije djevojke i kad sam ju ugledao, nešto je u meni progovorilo da mi je to sestra. Rekao sam svom prijatelju: 'Ivica, ovo je moja sestra'“, ispričao je Stipo.

Ni trenutka nije dvojio, prišao je i upitao za ime. No ona nije bila impresionirana, u njemu je vidjela 10 godina mlađeg klinca koji joj dosađuje ispitujući je o ocu. “Ja sam izvadio svoju osobnu iskaznicu, dao sam joj. Ona je pogledala, vidjela, zagrlili smo se i počeli plakati.“ Nije mogao opisati kako se tada osjećao. Konačno je sve došlo na svoje mjesto, pronašao je sestru Dragicu.

Čim su se našli, život ih je rastavio

Od tada su se vidjeli možda još jednom ili dva puta. On je bio u školi u Sloveniji, a Dragicu je život odveo u Beograd. Došao je i rat, neka zla vremena, i tu su izgubili svaki kontakt. Sve do reportaže koju je sasvim slučajno vidio na Telegrafu. “Sve te godine sam pokušao nekako saznati što je s njima, jesu li živi, gdje žive, kako žive. Raspitivao sam se, ali nikada nisam mogao dobiti nikakav odgovor“, rekao je Stipo.

Ekipa Provjerenog otišla je sa Stipom u Beograd kako bi mu pomogli naći davno izgubljenu sestu. Slabo je spavao, gotovo nikako, zbog velikih uzbuđenja i očekivanja. Slijedeći upute koje je dobio od rođaka, uskoro je bio na pravom putu da je pronađe. Na kraju uske uličice hrđavi trolejbus zarastao u grmlju i šiblju. Pronašao ju je, došao je trenutak koji je Stipo čekao pune 34 godine.

Stajali su pod starim orahom. Isprva Stipu njegova sestra nije prepoznala. No nakon kratkog vremena trenuci su izgledali kao da su istrgnuti iz kakvog filmskog scenarija. Osmijeh i nevjerica. “Život se poigrao na neki čudan način s nama. Dva stranca se upoznaju“, rekao je Stipo.

Strah da ga neće prepoznati polako je nestajao, a ono što je tolike godine čekao dogodilo se pred našim kamerama. Više od tri desetljeća razdvojenosti polako su se počela topiti u hladu Dragičina skromnog doma koji dijeli s mamom Katom. Jer puno toga treba nadoknaditi. “Ovaj mali kao da sliči meni, kao da sam ga ja rodila“, rekla je Dragica kroz smijeh dok su gledali slike Stipove unučadi na mobitelu.

Dijele istog oca, ali od života su dobili sasvim različite karte. Stipo je već s dvadeset i jednom sebi sagradio kuću, dok Dragica posljednja tri desetljeća stari trolejbus, iznutra zazidan ciglama, naziva svojim domom.

Na poklon su nedavno dobili i novi štednjak, ali ga ne koriste. “Slaba je izolacija pa ne smijem. Da se nešto zapali, samo da ja izvučem glavu i dokumente. U što se ne zapali, majku mu j**i“, kaže Dragica.

Riješilo bi to mnoge njihove probleme, kaže Dragica. Možda ih spasilo sirotinje. Njihovom bi zemljom uskoro trebala proći nova traka autoceste, a njima je obećano da će biti iseljene i dobiti novi stan. No od obećanja nitko ne živi. “Kako jednostavno preživjeti u ovim uvjetima? Kako ljudi uspijevaju preživjeti? To je meni neshvatljivo“, pita se Stipo.

I dok je vani vrelih +36, unutra se temperatura penje do neizdrživosti. Limeni je krov usijan pa Dragica Stipu vodi iza kuće da mu pokaže plac i orahe. “Pa, mislila sam ovdje kasnije napraviti neki svinjac da držim kokoši“, kaže Dragica. Žive teško, od socijalne pomoći i onoga što Dragica uspije zaraditi. “Onda ja idem, kupim kupine. Dok sam bila mlađa, i drva sam prodavala. Ja se snađem i snalažljiva sam. Odem, očistim stan nekome“.

Nikada nisu bile gladne i to joj je najvažnije. Kupaonicu nemaju, WC je poljski, u grmlju pored vagona, ali snalaze se, zimi se kupaju kod susjede, dok je ljeti ipak malo lakše. “Pustim česmu, napunim crijevo i onda imam onu prskalicu pa zatvorim i onda svugdje možeš, ne vidi te nitko od trave i drveća“, objasnila je Dragica. “Mamu kupa unutra, a vidjeli ste kako je to tijesno unutra. WC je tamo neki vanjski, to se prije 50 godina koristilo“, dodao je Stipo.

Sreću zbog pronalaska sestre zamijenila je briga i tjeskoba, osjećaj nemoći. “I zuji mi u ušima, baš mi je ono. Mogu sad zamisliti reakciju svojih sestara i djece kad im budem kazao sve to što je i kako je. Kao da se u neku džunglu ušlo, Bože sačuvaj“, kaže Stipo.

Teški uvjeti življenja 

Uživo je, kaže, i gore i teže od onoga što je vidio na televiziji. “Vratilo me u moje djetinjstvo jer ja sam imao dosta teško djetinjstvo. I onda kad sam čuo priče kakav je otac bio prema njima, da im ništa u životu nije pružio onda, odmah me to uznemirilo“, priznao je Stipo.

Bio je, kaže, alkoholičar, to je bio njegov način na koji se nosio s problemima. Sam je sebi bio važan, uvijek na prvom mjestu. Ipak, ocu ništa ne zamjera, nije takva osoba. Ali on nikada ne bi mogao tako i želi ispraviti očeve greške. Sestri i njezinoj majci ponudio je svoju kuću u Usori u Bosni i Hercegovini. “Davao sam joj kat kuće, ne bi trebala plaćati ništa, ja bih plaćao režije i sve bi za njih plaćao, međutim nisu prihvatile“, rekao je razočarano.

Možda ih je teško razumjeti, ali razloge, kakvi god bili, valja poštovati. Njihova je želja da ostanu tu, čekaju obećani stan u koji bi se jednom trebale preseliti. “Želim samo da imam zdravlje dobro i da imam krov nad glavom“, rekla je Dragica.

Želje su čudo. Ispunjavaju se onda kada su svi izgledi protiv njih, kada su nemoguće, kada se na njih čeka pune 34 godine. Kada se od problema ne bježi, a u Dragici i Kati ne vide zapuštene beskućnice zaboravljene od svih. Na kraju grada, u hrđavom vagonu trolejbusa. Ispunjavaju se onima koji, poput Stipe, otvore svoje srce i u njima prepozaju obitelj. Svoju krv, pa i na kraju grada, u hrđavom vagonu trolejbusa.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr