Sama po sebi ova vijest nikada ne bi bila medijski popraćena da dječak iz škole Trstenik nije - prognan. Roditelji njegovih dojučerašnjih školskih kolega u tolikoj su mjeri bili uporni da dječaku ne dopuste da bude u razredu s njihovom djecom da su školske županijske vlasti bile na stotinu muka, piše Slobodna Dalmacija.
Pročitajte i ovo
S jedne strane su imali gnjevne roditelje kojima je kod dječaka smetalo sve - od boje kože do njegova problematičnog ponašanja, a s druge su morali osigurati da i on ostvari ustavno pravo da se školuje.
Roditelji četvrtaša s Trstenika, išli su toliko daleko da su na više adresa odaslali i peticiju u kojoj ima i izričito rasističkih izraza, a 'odgojno pokriće' za netrpeljivost spram mališana njegova je dob.
Dječak, naime, živi s majkom koja još nije najbolje savladala hrvatski jezik. Otac se razveo od nje te je žena, birajući manje zlo, umjesto u Liberiji odlučila budućnost za sebe i svoje dijete izgraditi u Splitu.
Prepušten ulici
'U ovom slučaju dogodio se čitav niz nesretnih okolnosti', rekao je Nikola Škorić, ravnatelj škole Trstenik. 'No boja kože ovom dječaku nije presudila, o boji nitko nije govorio. Ja sam se kao ravnatelj suočio sa situacijom koju sam morao razriješiti. Mogao sam upisati dječaka mimo volje roditelja koji su to vrlo izričito odbijali, ali koliko bi to bilo humano prema tom istom djetetu? Imao sam roditelje koji su se postavili 'ili-ili', a svjestan sam da upravljam javnom školom u kojoj svako dijete ima pravo na školovanje. To je sve skupa jako neugodno, u Splitu nema ni škole ni razreda za djecu koja ne znaju dobro hrvatski... Ja u školi nemam pedagoga, a psiholog i defektolog rade pola radnog vremena. Ova škola nije rasistička, a što tko misli privatno to nije moj posao'. Razvod je dječaku teško pao, kao što uostalom teško pada svoj djeci na svijetu, te je mališan svoju potrebu za afirmacijom krenuo tražiti na ulici. Počeo je tonuti u svijet prekršaja i drugih kažnjivih djela te se u njegov život uključio i splitski Centar za socijalnu skrb. Prošlo polugodište dječak je proveo u dubrovačkom Centru za odgoj 'Maslina', ali kad se vratio - vrata učionice četvrtoga b u splitskoj školi Trstenik treskom su se zatvorila.
Cijela je priča nedavno završila na internetu gdje je autor bloga javno priopćio da su 'Crnci u Splitu nepoželjni', a oni koji poznaju situaciju izbliza tvrde kako su problemi za dječaka nastali samo zbog njegove boje kože. U školi Trstenik učiteljica je novom ravnatelju "pojasnila" kako je "na prvi pogled ocijenila da će s malim biti problema...'.
Da stvar bude još tužnija, dječak je u školu Trstenik i krenuo sa zakašnjenjem, tek s devet i pol godina, kako bi prvo naučio hrvatski pa tad počeo školovanje.
Loš hrvatski
U Županijskom uredu za školstvo pak odbijaju kvalifikacije koje ukazuju na rasizam. Nansi Ivanišević, pročelnica Ureda, tvrdi kako su roditelji reagirali isključivo zbog toga što je dječak puno stariji od njihovih četvrtaša i što je problematičan, nikako ne zato što je crn.
Da stvar bude i smiješna, a ne samo tužna pobrinula su se - djeca. Čini se da mališani jako dobro prihvaćaju svog tamnoputog kolegu, njima se sviđa njegova različitost i njegovo 'frajersko' ponašanje. No za roditelje on je 'bantu crnac', kako su naveli u peticiji, i ništa više.
'Dječaka smo smjestili u školu koja ima vrlo razvijenu stručno-razvojnu službu i u razred koji ga prihvaća', rekla je Nansi Ivanišević.
'Mi moramo pomoći dječaku da, u prvom redu, bolje ovlada jezikom koji mu je velika prepreka u savladavanju gradiva i moramo mu pomoći da uhvati korak sa svojom generacijom. Istodobno, potrebno je raditi na tome da se pobijede njegove problematične navike.
Konačno, želim to reći, ako među roditeljima i ima predrasuda, treba stručno i ljudski raditi da one nestanu. No ja zaista nisam uočila da bi te predrasude bile rasne. Ako već hoćete, rasistički je što majka tog djeteta nikako ne uspijeva naći podstanarski stan u Splitu. Sve je u redu dok ih 'gazda' ne vidi', rekla je Nansi Ivanišević.
