Primjer toga bili su nedavni potresi, ali i brojna zbivanja kojima su oni svjedočili na licu mjesta i snimali ih kako bismo ih i mi putem ekrana mogli gledati. Snimateljsku perspektivu zahtjevnih terena i onoga što mu znače, dao nam je iskusni i dugogodišnji snimatelj Nove TV, naš kolega Marino Grgurev koji je za vrijeme razornog potresa s kraja prosinca prošle godine bio u Sisku s novinarkom Mateom Ćorić.
Za vrijeme razornog potresa s kolegicom Mateom Ćorić bio si na terenu u Sisku. Možeš li se prisjetiti kako su izgledali trenuci potresa? Kako si reagirao?
Taj trenutak 29.01.2021. koji se zbio u 12 sati i 19 minuta zasigurno neće još jako dugo izblijediti iz mog sjećanja. Toga dana kolegica Matea Čorić i ja imali smo naočigled lagan zadatak, popratiti sanacijske radove i događanja u Sisku dan nakon potresa od 5,0 po Richteru. Radni dan smo počeli snimajući radnike na visini kako saniraju krovove.
Pressica je malo kasnila jer se čekalo da se digne naš LiveU kako bi mogli uživo prenositi press konferenciju. Za vrijeme obraćanja župana Sisačko-moslovačke županije Ive Žinića sve se počelo tresti i nastala je velika panika jer u tom trenutku nitko ne zna koliko će potres trajati i koje će jačine biti.
Ja sam instinktivno pogledao oko sebe i shvatio da se nadstrešnica hotela Panonija još dobro drži, pa sam skinuo kameru sa stativa i istrčao na ulicu ne prekidajući snimanje u ni jednom trenutku. Pogledao sam okolo i vidio da je kolegica Matea na ulici i na sigurnom.
U tom trenutku potresa nisam stigao odspojiti kameru i LiveU pa sam LiveU vukao za sobom po stepenicama koji je na svu sreću preživio i odradio taj dan sva javljanja uživo bez greške. Dok smo bili vani na ulici još uvijek se tlo treslo i tad sam prvi put u životu doživio potres na način da nisam u zatvorenom prostoru nego vani na otvorenom, točnije na ulici koja bi trebala stajati mirno, a osjećao sam se kao da se ljuljam na brodu.
Kad se potres smirio stavio sam kameru na rame i nastavio snimati dok sam s drugom rukom pokušavao dobiti svoju suprugu na mobitel da vidim jesu li ona i djeca u redu. Nakon nekih 10-ak minuta smo ih s Mateinog mobitela uspjeli dobiti i kad mi je Edita javila da je sve u redu i da se ne brinem jer su na sigurnom sa susjedima ispred zgrade odahnuo sam. Tad sam se u potpunosti mogao posvetiti nastavku tog ludog radnog dana.
Uvijek kažem za takve loše događaje koji se događaju bilo da su poplave, požari, potresi, ratovi, i slično: ‘Volio bih da se takve stvari nikad ne događaju, ali ako se dogode nek’ sam ja tamo’. Jednostavno u takvim situacijama plivam kao riba u vodi. Adrenalin ja na 1000000 i ja uživam u tome. Nadam se da ovo neće nitko krivo protumačiti, ali jednostavno je tako.
Uživam na teškim i izazovnim terenima. Mislim da velik dio kolega novinara to prepoznaje i da se osjećaju sa mnom sigurno u takvim situacijama. Mogu reći da smo taj dan kolegica Matea i ja odradili sa 100% predanošću donoseći svakim javljanjem uživo nove momente našim gledateljima.
Prošao si mnogo terena, između ostalog si bio i u ratnim zonama, je li ti ovo bila najzahtjevnija situacija za praćenje?
Najzahtjevnija i najizazovnija situacija za praćenje mi je ipak bio odlazak u Irak i Siriju jer na takvom terenu tvoj život nije samo u tvojim rukama, milijun faktora je tamo koji mogu okrenuti situaciju iz idilične u najgoru moguću dok na ovom potresnom terenu dovoljno je držati se dalje od zgrada s kojih postoji mogućnost da ti nešto padne na glavu i praktički ništa ti se neće dogoditi.
Kako si se odlučilo za snimateljski posao i kad si počeo raditi na Novoj TV?
Za snimateljski posao sam se odlučio sasvim slučajno. Naime ja sam se bio odlučio da se želim iseliti iz Hrvatske i moja destinacija je trebala biti daleka Australija, jer tamo imam neke rodbine. Tada sam sve podredio toj ideji. Petak, zadnji radni dan u hidroizolaterskoj firmi u kojoj sam radio, na marendi sam odlučio počastiti kolege i zahvaliti im se na super suradnji jer sam u ponedjeljak već trebao biti u Zagrebu na drugom poslu.
Pročitajte i ovo
U tom trenutku nazvao me Igor Goić, tad snimatelj u zadarskom dopisništvu Nove TV. Kad sam se javio uslijedilo je pitanje koje je moj život okrenulo skroz za 180°: ‘Hoćeš raditi?’ Moj odgovor sad već znate.
Ima li mjesta i za neki hobi kojim se rado baviš izvan radnog vremena?
Vremena za svoje hobije trenutno nemam ili imam jako malo jer dva mala gremlina od dvije godine i četiri mjeseca uzimaju gotovo svo slobodno vrijeme koje ja i Edita imamo tako da pate speleološke ekspedicije, planinarenje, vožnja motorom, sviranje, igranje video igara itd.
