O otvorenju Dolca 1930. godine novine su pisale 'Dugo smo čekali i dočekali'. Prošlo je otada 85 godina, a tržnica ni približno nije ispričala sve priče koje ima za ispričati.


Kada pitate ljude oko sebe za njihovo omiljeno radno vrijeme neki će odmah reći da bi iste sekunde potpisali da mogu cijeli život raditi od sedam do tri, drugi ipak vole sat vremena sna više pa njima odgovara početi u osam ili devet, dok treći obožavaju slobodna jutra i dolazak u popodnevnu smjenu. Ali rijetki su oni koji će vam reći da bi rado radili posao koji zahtijeva dizanje u 3.30 sati u noći.

Toliko sati je bilo kad se u četvrtak probudila gospođa Ankica.

'Budim se oko pola četiri, spremam se i onda kombijem idem do tržnice, dolazi po nas doma kombi, organizirano. Budem tu do jedan, dva sata, ovisi kako prodam', kaže. A prodaje mliječne proizvode na najpoznatijoj zagrebačkoj, vjerojatno i hrvatskoj tržnici.

Vezani članci Branko Lustig (Foto: Pixell) Branko Lustig proglašen počasnim građaninom Zagreba Požar na tržnici Arizona (Foto: Dnevni avaz) Još uvijek gori velika tržnica "Arizona" u BiH, trgovci shrvani: "Od prodaje sam prehranjivao obitelj, a sad je sve pretvoreno u pepeo"


Bilo je jedva 6.30 kada je iz Križevaca stigla do Dolca. Polako se uspinjala prema svom mjestu u rukama noseći domaći sir i vrhnje. U svakoj ruci imala je po jednu vrećicu i kantu, a još jedna tura čekala je na dnu stepenica. Rado je prihvatila pomoć jer njezin četvrtak počeo je davno, a teret nije bio lagan ni za puno mlađe od nje.

'Gospodo, kad sve to uočimo, ja sam uvjeren da će ova tržnica postati mezimče grada Zagreba. Pogotovo zato što će ljudi svakog dana dolaziti ovamo', točno je 1930. godine predvidio tadašnji zagrebački gradonačelnik Stjepan Srkulj.

U Zagrebu nije svaki dan. Već gotovo 20 godina dolazi jednom do dva puta tjedno, u posljednje vrijeme češće dva puta, i premda je situacija, tvrdi ona, puno teža nego nekada, ne planira odustati od Dolca.

'Jako na gore se promijenila situacija. Prije se sir lakše prodavao i po višoj cijeni. Sad su manje cijene, a slabije se prodaje', požalila se. A je li njezino radno mjesto drugačije i posebnije od drugih više ni ne primjećuje jer, kaže, godinama su tu i naviknuli su se.

'Svi znamo jedni druge i uvijek smo si dobri', dodaje.

Nije najgore kad je temperatura ispod nule...

Iako će mnogima kroz glavu proći da je zima, kada se temperature spuste ispod nule, vjerojatno najteža za raditi na Dolcu, njoj ona uopće ne pada napamet dok razmišlja o najtežim danima. Istina, kada je velika mećava preskače dolazak u Zagreb, ali jedina skromna promjena koja joj pada na pamet je zamjena suncobrana tendama da budu zaštićeniji, no, dodaje opet kako su na zimu navikli i ne bune se.

Pored otvorenog dijela, Dolac ima i zatvoreni dio, poslovne prostore i splavnicu. Do sedam sati rade svi dijelovi. Iako je radno vrijeme od ponedjeljka do petka do 15 sati, mnogi odlaze i ranije što ovisi o prodaji, prijevozu i drugim faktorima.

A prežive se i vrućine. 'Malo puhne vjetar i dobro je', odgovara i objašnjava sasvim logično – najteži dani ne ovise o kiši, snijegu ni o vrućinama. Najgori period je onaj poslije blagdana i zadnji dani prije plaća i penzija kada ljudi nemaju novaca pa i posao pati.

Jer Dolac je kažu 'katedrala klope', a najbolji su oni dani kada ga pohode 'vjernici' koji imaju nešto u novčaniku i spremni su to potrošiti. No, ima i onih koji na ovu tržnicu ne dolaze ostavljati novac, iako se i to zalomi, nego vidjeti što je to tako živo u samom srcu Zagreba - oni su naravno turisti. A oduševljene Dolcem počelo je odmah po otvaranju. 'Dugo smo čekali i dočekali', pisale su 1. rujna 1930. dnevne novine Večer uz poruku da se 'rijetki gradovi mogu podičiti ovakvim modernim tržišnim uređajima'.

Gotovo 85 godina kasnije Dolac je i dalje zanimljiv – i turistima i novinarima i političarima koji druženjem s kumicama pokušavaju skupiti političke bodove. No, neovisno o tome tko im dolazi u posjet, svi na Dolcu vrijedno rade svoj posao.

Pa tako i 61-godišnja gospođa Danica koja već 20 godina putuje sa samog ruba Zagrebačke županije i kad dolazi, a to je jednom ili dva puta tjedno, uspije uhvatiti tek pola sata sna više od svoje prijateljice Ankice.

Zagrebačke tržnice rade od 1850. godine, a prva se nalazila ispred Katedrale. No, krajem 19. stoljeća preselila je na Trg bana Jelačića.

'Koji put me sin dopelja, a koji put dođem gradskim prijevozom. Ovisi koliko robe imam', kaže. Dolac je, objasnila nam je, mjesto na kojem se lako sklapaju prijateljstva, no nisu prijatelji ti o kojima ovisi koliko često će se ona iz Horvata zaputiti prema centru glavnog grada. Njezin život na Dolcu diktiraju krave i one su, priznala je smiješeći se, te koje su prave šefice.

'Smeta im i vrućina, pa ih špricam vodom. Ako ih noge bole morate im očistiti noge. Sve to ima svoje, to je sve kako imate sreće', ispričala je i dodala kako je s kravama i mlijekom sve lutrija. No, nije mogla ne pohvaliti ih jer one su, objasnila je, otplatile školovanje njezine kćeri. 'Bogme da, krave su i fakultet platile', zaključila je.

'Skupo smo to platili, to je privatna škola. Ali rekli smo - ako budu krave dojile, ako budem na plac išla budemo to nekako na rate', prisjetila se. Tako je i bilo, svaki mjesec zajedno su se pobrinuli da rata od preko dvije tisuće kuna bude plaćena – obitelj je mlijeko pretvarala u sir i vrhnje po koje su onda stizali kupci na Dolcu. I to od ranog jutra.

Po sir i vrhnje u 6.30

'Jako se žurim', rekla je gospođi Danici prva mušterija u četvrtak. Gospođa koja je na Dolac stigla tek nešto sitno iza 6.30 sati došla je po sir i vrhnje i usput provjeriti hoće li Danica biti tu i u nedjelju.

Danicin recept za uspjeh: Bitno je da je cijena povoljna, a roba dobra. I to je zdrava hrana. Jer ljudi se danas boje otkuda dolaze namirnice koje kupuju u trgovinama.

Uz one koji se pojave rijetko, kumice i kumeki naravno imaju i svoje stalne mušterije koje se rado vraćaju po domaće proizvode. I bilo je jasno na samom početku da se njih dvije ne sreću prvi put, kao i kada je, vrlo brzo, stigla i druga mušterija. Gospođi Danici ispričala je o svojoj gošći koja se boji domaćih jaja. 'Pa kaj ak' se koka malo pokakala na njih', slikovito je obranila domaće proizvode, one zbog kojih tisuće ljudi svaki dan prošeta Dolcem.

Ipak, manje ih je nego prije, uvjerena je Danica.

'Nema kupaca, nekad ih je bilo, a sad kao da su ti ljudi nestali. Više se umire, manje se rodi. A nekad je bila gužva, tramvaji puni, sve je bilo puno. Sad su se ljudi preselili u šoping centre', kaže, svjesna da je teško konkurirati trgovačkim lancima koji nude jeftinije proizvode. No, ako ništa drugo ona zna da je ono što prodaje zdravo i domaće i teško da ima konkurenciju u trgovinama, barem kada je kvaliteta u pitanju.

Zato će svi oni koji se u budućnosti zateknu na Dolcu možda naletjeti i na nju. Iako je sa suprugom zaključila da se, čak i onda kad im se čini da su nešto zaradili, vrate na nulu, još ne planira odlazak u mirovinu.

'Dok budem imala snage, vraćat ću se', zaključila je. I nije jedina, jer kako je objasnila jedna kumica, bude onih koji dođu, pokušaju, bude im teško i brzo odustanu. Ali puno je više onih koji se trebaju počešati po glavi da bi se prisjetili koje su ono godine prvi put ponudili svoje proizvode na klupicama smještenima između Trga bana Jelačića, zagrebačke Katedrale i kavopijama omiljene Tkalče.

Nekoliko mjeseci prije ulaska Hrvatske u EU u Zagreb je stigla ekipa BBC-a. Odlučili su vidjeti tko su Hrvati, kako žive i predstaviti našu zemlju Europi i svijetu, a Dolac se nametnuo kao za to idealna lokacija. Britanske novinare u stopu su pratile hrvatske kolege, a tržnica i ljudi koji godinama Zagrepčanima nude namirnice iz svih krajeva zemlje taj dan su, zasluženo, postali prave zvijezde.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook