Dvadeset sekundi čistog užasa. Toliko je točno trebalo da se ljudima unište životi, da se izgube u prašini i vjetru.
Pročitajte i ovo
Plač majki izveo nas je iz udobnosti svojih domova i odveo u razrušene. Ekipa Provjerenog otišla je na teren i zabilježila scene neutješnih ljudi koji su ostali bez svega.
Najpotresnija je ispovijest čovjeka koji je 45 minuta pokušavao spasiti 13-godišnju djevojčicu Lauru, prvu, ali nažalost ne i jedinu žrtvu razornog potresa.
"To je sve bilo puno cigla. Taj sklop cijeli je pao, sve na nju", rekao je Dinko Radučević iz Petrinje.
On je dotrčao s druge strane ceste. Svi su mu, kaže, govorili da se makne od nje, ali on to nije mogao. Morao ju je barem pokušati spasiti. Prvo je djevojčici opipao puls. Bila je još živa kada je stigao. Pokušavao ju je oživjeti punih 45 minuta. Kasnije je došla hitna. Pokušali su sve, ali nažalost nisu uspjeli. 13-godišnja djevojčica Laura je preminula.
"Tu su bili teta i baka. Baka je bila u teškom stanju, teta je vrištala, a roditelji su došli kasnije. Kada je majka došla, pitala je što je rekla naša Lala, je li pitala za baku, djeda, je li bila živa? Je, bila je živa. Samo da znate, bila je živa", kaže Dinko Radučević.
Srca u tisućama komadića
Laura je prva žrtva razornog potresa, no odnio je još pet života u mjestu Majske Poljane i jedan u Lekeniku. Stupili smo u kontakt sa ženom kojoj su poginuli otac i brat. Poslala nam je zajedničku fotografiju obitelji Tomić. Potres ju je prepolovio, a njihova srca slomio na tisuće komadića. Njihov prijatelj i susjed Ilija Cvitić plače potajno.
"Frano Tomić radio je u školi kao domar, njegov sin radio je u policiji u zatvoru. Sve dobri ljudi, pošteni", govori Ilija Cvitić iz Majskih Poljana.
Rječica Maja po kojoj su Majske Poljane i dobile ime tog je dana sporije tekla.
"Kad izađeš i vidiš sve porušeno i još kad vidiš da prijatelja nema, samo tuga", dodaje Cvitić.
Nema više ni krava bake Drage.
"Zatrpalo ih je pola štale i onda sam ja koliko sam mogla probala spasiti, ali ne možeš. Joj, kako mi je to teško. Cijeli život sam im davala i živjela od toga", govori Draga Lončar iz Gline.
Potresom pogođeni građani spavali su gdje su stigli. U automobilima, na terasama, u plastenicima.
"Nas je jednostavno strah. Strah nas je vratiti se kući jer nismo još sigurni, stalno podrhtava", kaže Antonija Pavić.
Zato su od greda jedne obitelji u selu kod Kostajnice napravili krevete. Na tvrdim daskama prekrivenima poplunima spavalo je čak njih 14.
Na terasi s majkom spavao je i njezin 19 godišnji sin s teškoćama u razvoju, ali i susjedi koji nisu imali kamo. Donijeli su iz kuća sve što su mogli – deke, televizor, peć. Naložili su i vatru, a osim što grije, kažu, vatra ih umiruje, pogotovo kada se od straha ne može ni spavati.
"Ne mogu doći sebi"
"Ja ne mogu k sebi doći. Ne znam kako sam izašla van, jednostavno se ne sjećam. Kuća se tresla, gore, dolje, lijevo, desno. Ne mogu vam reći. Dva dana i dvije noći nisam spavala. Nikada ovo u životu nisam doživjela, ne daj Bože nikome", rekla je Ana Balija.
Na teren su zbog velike katastrofe izašli vojska, volonteri Crvenog križa, pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja. Skupljaju donacije i raznose ih svima u potrebi. Svaki dan imaju desetke zadataka. Išli smo s njima na jedan od njih kada su donosili hranu obitelji s petero djece.
"Opskrbili su nas hranom, robom, vodom. Jedino što sada nemamo jest kuća", govori Milana Kordić Somborac.
Ekipa Provjerenog ušla je s njima u kuću u koju su smješteni nakon potresa.
"Šogor i ja smo se samo pogledali i odmah smo rekli - djeca, djeca, gdje su djeca. Išli smo u njihovu sobu i dnevni boravak. Ja sam sina malenog za majicu povukla jer se počelo rušiti popola i još njih nekoliko sam uzela i pravac van smo istrčali. Ne mogu ni opisati kakav je to osjećaj", dodaje Milana Kordić Somborac.
U Petrinju, Sisak, Glinu i druge gradove i sela pomoć je stizala i privatno od brojnih građana Hrvatske.
"Vidjeli smo da se ljudi osjećaju bespomoćno, a da mi nismo bespomoćni tamo", kaže Duje Podrug, krim policajac iz PU Zagreb.
Osim policajaca danima su pomagale i stotine navijača Torcide i Bad Blue Boysa te smo se u to i sami uvjerili. U mjestu Gora, između Petrinje i Gline, isti dan su iz Splita doputovale stotine navijača u automobilima i autobusima. Donijeli su sa sobom i donacije građana koje su prikupili. Istovarili su ih kraj razrušene crkve i raznosili po selima. Ujedinjeno, organizirano baš kao i na tribinama.
Na teren su izašli i sportaši. U Gori smo sreli hrvatsku hrvačku reprezentaciju i s njima raznosili hranu ljudima u potrebi u zabačenim, udaljenim i malim selima.
Ostavljaju potrebne namirnice i brzo kreću dalje jer put je dug i žele obići što više kuća. Zaustavljaju se pored jedne kuće gdje živi 81-godišnja baka s tri godine starijim suprugom.
"Noć dolazi, cijelu noć smo bili vani. Bojimo se da ne pukne, ja ne znam reći. Ne znam ti, dijete, ispričati ništa više", rekla je Marija.
Putem se pokazuje i prava slika ovoga kraja, u nekim se selima jedva može doći do kuća. Nedostaje osnovne infrastrukture.
"Ti ljudi su stvarno u potrebi i prije su bili u potrebi, ali sad je ovo stvarno neopisivo. Ljudi žive u blatu doslovno, nemaju struje, nemaju vode", kaže Anton Đok, višestruki prvak u hrvanju.
Jedne od onih koje nisu htjele napustiti svoje domove su i tri gospođe koje toliko vole svoj grad da ga ne žele napustiti ni kada tlo podrhtava. Naložile su vatru, donijele nešto hrane i bacale šale jer tako se, kažu, lakše preživljava ova katastrofa.
"Hrabrimo se smijehom"
"Hrabrimo se malo pričom, a ponekad i smijehom jer to nam je jedini lijek u ovoj situaciji. Nadamo se boljem i nadamo se da će ono udarno, grdo i teško prestati", rekla je Ivančica Ivanić iz Petrinje.
Dinko Radučević pak od dana potresa ne spava. Pije tablete jer mu prizori razrušenoga grada i poginule djevojčice dolaze u snove.
"Ja sam popio sto tableta. Jučer sam 40 puta došao ovdje na ovo mjesto. Nisam spavao jako dugo i neću još dugo. Lala je na nebu, a čuvaju je anđeli. Ovim putem zamolio bih gradonačelnika gospodina Darinka Dumbovića da se kamen koji sam postavio nikada ne makne odavde, da se posveti djevojčici koja je prva žrtva tog najtežeg potresa", govori Dinko.
13-godišnja djevojčica Laura Cvijić pokopana je na groblju u Petrinji nekoliko dana nakon strašnog potresa. Posljednje zbogom upućeno je i ocu i sinu - Franji i Mariju Tomiću te Stanku Zecu, Darku Koziću, Dušanu Bulatu i Mili Jurkoviću.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
