Galerija
Ponedjeljak je na zadarskoj tržnici jedan od najsporijih dana, s najskromnijom ponudom. Ali slastičarki Suzani Kvesić to nije problem, već izazov. Da će usred radnog vremena ići u nabavu po tržnicama, prije nije mogla ni zamisliti. Sada je to jedan od najvažnijih segmenata njezina posla.
Uz kvalitetna domaća jaja i nekoliko ne baš uobičajenih namirnica, poput pčelinjih saća, lako je pustiti kreativnosti i mašti na volju. Nešto u čemu, kaže Suzana, stvarno gušta, a što s onim za što se godinama školovala i završila fakultet nema baš nikakve veze. Tako je, slijedeći svoje srce, Suzana presjekla te ured, računalo, mailove i sjedilački posao zamijenila najslađim poslom na svijetu.
"Svaki dan je drugi grad, a ne samo drugi ured ili drugo mjesto, druga kuhinja, puno je dinamičnije", ispričala je.
Profesionalna dadilja Sanja
Dinamično i glasno. Dok nekima dječja cika i vriska možda i nije najdraži zvuk, dadilji Sanji Golec to je san snova. I djeca se zabavljaju, pa i izmore.
"Pa znate što, izmorimo se jednako, ali oni imaju dnevni odmor, a ja ga nemam", kroz šalu je ispričala reporterki Provjerenoga Maji Medaković.
I tako posljednje dvije godine, kaže, otkako je u vlastitoj kući otvorila obrt za čuvanje djece, a ona službeno postala dadilja. Ponekad joj u pomoć uskoči i kći Lucija jer trenutačno čuva sedmero mališana. Jedan je na odlasku, a jedan na adaptaciji, inače ih je šestero. Zakonski maksimum.
Previše je bilo polovicu života raditi nešto što te ne ispunjava, kaže Sanja. Nakon završene ekonomske škole udala se i postala majka i cijeli život radila kao trgovkinja i poslovotkinja.
"Najteže mi je bilo to nezadovoljstvo mojih nadređenih jer nikad nitko ni s čim nije bio zadovoljan - pa nije dobar promet, pa nije dobro ovo složeno, a ovdje sve valja. Moja je ekipa sad zadovoljna sa svim, nema da su oni ljuti, da im nešto ne valja, da su nezadovoljni, ovdje vam je ljubav, veselje, emocije koje su sasvim nekakve drugačije", govori Sanja.
Emocije su to koje su je, iskreno priznaje, preporodile. Kako je izdržala tolike godine pristajući na puno toga što joj je smetalo i nije ju zadovoljavalo, ni sama ne zna.
"Kad ideš na posao s grčem u želucu i kad ne znaš što će taj dan biti i kad jedva čekaš da taj radni dan završi, onda to nije to", smatra.
Neki su govorili - s konja na magarca…
Da to nije to, njoj je polako postajalo jasno i za vrijeme studija, dok je preko student servisa već radila u struci. Nikada nije osjetila uzbuđenje koje osjeća svaki put kada navlači rukavice.
"Super, idemo u nove radne pobjede! Stvarno se baš veselim svaki put, još pogotovo ako kreiramo nove deserte, ako smo došli u neki novi prostor, svaki put novo uzbuđenje, sretna sam", objašnjava Suzana.
Ekipa Provjerenoga pronašla ju je u restoranu kod Davora u Sukošanu. Radi ono što se u struci naziva konzalting. Osmišljava deserte i obučava osoblje u njihovoj izradi. A kad se radi, nema labavo.
Znanje je nakon prekvalifikacije stjecala po vrhunskim restoranima diljem Hrvatske, išla na dodatne edukacije i usavršavanja. Kada je prije deset godina, kao najbolja učenica generacije u rodnom Kiseljaku i diplomirana FER-ovka koja je već radila u struci, odlučila upisati prekvalifikaciju za slastičara, mjesta za strah i pitanja poput onoga što ako ne uspijem nije bilo.
"Bila sam spremna na to. Rekla sam OK, bolje mi je da ne uspijem, ali barem ću znati da sam pokušala, nego da se cijeli život kajem i govorim mogla sam, ali nisam. Ovako znam, probala sam, tako sam si to nekako posložila u glavi", ispričala je te dodala kako nijednom nije požalila zbog te odluke.
S konja na magarca, pomislit će mnogi. Jer tko odustaje od inženjerske struke u kojoj je posao zajamčen, a primanja i više nego pristojna? I u obitelji je, kaže, u početku bilo čuđenja.
"Tata je znao reći - a što ti sad hoćeš ići raditi tamo neke kolače?"
Prigovarali im, obeshrabrivali ih...
"Jesi ti normalna, pa imaš tu za stalno, koliko godina već imaš, pa nemoj sad ako nisi prije, kud ćeš s 40... Tad sam imala jednu sigurnost nekakvu", ispričala je Sanja o porukama okoline.
Hvatali su se za glavu na njezinu odluku, jer to se ne radi, to je obijest i ludost, ali njoj ostvarenje sna. U četrdeset i prvoj sebe je i svoje želje konačno stavila na prvo mjesto i upisala prekvalifikaciju. Šest mjeseci svaki je radni dan nakon posla išla na predavanja.
"Kada imate vi tu diplomu u rukama, možda je ljudima lakše pokucati na vrata, ipak vas ljudi ozbiljnije shvaćaju nego bez svjedodžbe", istaknula je.
Suzani su pak dvije godine trebale da se nakon posla i uz sve druge obaveze od inženjerke elektrotehnike prekvalificira u slastičarku. A ići baš tako, na formalnu prekvalifikaciju, bila joj je jedna od pametnijih odluka. I u takvom razmišljanju nije usamljena, kažu iz Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu, mjesta gdje već 150 godina rade na obrazovanju odraslih.
"To je apsolutno trend. Više nemamo tu situaciju gdje čovjek nakon završenog formalnog obrazovanja pronalazi posao i ostaje do mirovine na istom radnom mjestu. Promjene su velike i naši polaznici su osobe koje žele promjenu u svom životu, a mi odgovaramo na njihove potrebe", govori Ana Majurić s Učilišta.
No, mijenjaju se, i to jako brzo, potrebe tržišta, pa u sklopu nacionalnog plana otpornosti i oporavka već nešto više od godinu dana HZZ nudi obrazovanje uz sustav vaučera. Drugim riječima, država vam dijelom ili u potpunosti financira obrazovanje.
Koristiti ih mogu zaposleni i nezaposleni građani stariji od 15 godina, a ne mogu oni koji su u sustavu redovitog odgoja i obrazovanja, u sustavu visokog obrazovanja i znanosti te umirovljenici. Za vaučere su većinom zainteresirane žene, njih čak 60 %, a polovica svih vaučera odobrena je osobama mlađim od 34 godine.
Toliko ih ima Suzana, a u deset je godina otkako je krenula u slastičarske vode od učenice došla do predavača na studiju gastronomije. Prošlo je ljeto na Korčuli zajedno sa suprugom Mariom, također kuharom, otvorila vlastiti restoran i inspiracija je mnogima.
"Nema toga što mi ne možemo"
Dobro kuha i Sanja. I dok mnogima nije jasno kad sve stigne, ona kaže - kad voliš to što radiš, sve je lakše, pa i kuhati u pet ujutro. Kad se postavi stol i operu ruke, ljepšeg prizora za nju nema. Bude teških dana, iskrena je Sanja. Bude i umora, nenaspavanosti, svega.
O životu kakvim žive, tempu koji je sulud i automobilu koji je uvijek pun slastičarskih aparata i namirnica dalo bi se, uz smijeh kaže Suzana, napisati i roman. Triler, štoviše, ali zadovoljstvo i sreća koju žive nemjerljiva je sa svim problemima koji usput stignu.
"Moj Mario kaže tako kad meni dođu neki teški dani i nešto vezano za firmu, kaže daj ne brini se, pa ti si poduzetnik, a poduzetnici poduzimaju, znači poduzmi nešto i kreneš dalje", prepričava Suzana.
One su poduzele prvi korak. Po nekima drastičan, po njima nužan za sreću, rast, bolji život. I na to s pravom trebaju biti ponosne.
"Najviše baš na tu hrabrost, evo. Htjela bih potaknuti i druge žene da se ničeg ne boje. Nema toga što mi ne možemo, nema toga, jednostavno, samo treba reći ja idem, ja želim i to je to", zaključila je Suzana.
Dnevnik Nove TV pratite svaki dan od 19 sati, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr.
