Prije točno godinu dana Korenica je svoje domove, ali i srca, otvorila izbjeglicama iz Ukrajine. U 13 dana primili su 250 osoba, a škola je u tjedan dana postala bogatija za 50 novih učenika koji ne govore hrvatski. U rekordnom roku morali su ih integrirati u zajednicu. Godina iza njih bila je godina učenja, snalaženja i privikavanja. Danas je to pak druga priča.
Pročitajte i ovo
"Dolasci su nam postali svakodnevica, više nema panike, nema što ćemo sad, kako, nego sve znamo", ističe ravnateljica osnovne škole u Korenici Dražena Aračić.
"Mi živimo za ovaj posao i živimo s ovim ljudima", govori pak Joso Živković iz Službe civilne zaštite.
Da je stvarno tako, potvrđuju i oni. Ljudi koji tisućama kilometara daleko od svog doma govore, poput Andriya, da se osjećaju kao kod kuće u svom domu.
Djeca integrirana u škole
Dječji žamor i smijeh odjekuju hodnicima osnovne škole u Korenici. Od prošle godine pa do danas, kroz ovu je školu prošlo stotinjak učenika iz Ukrajine.
"Svaki dan u neki razred dolazili su novi učenici koji ne znaju jezik, koji se trebaju uklopiti s nastavnim planom i programom. Učitelji su trebali pripremati duple pripreme, jedne za njih, jedne za naše učenike, ali sad to više nije tako", tvrdi Aračić.
Jer naši i vaši više ne postoje, govori.
"Učenici svaki dan napreduju, uče sve više i više, razumiju sve bolje i bolje i ovo je sad druga priča nego prije godinu dana", dodala je ravnateljica.
U to se uvjerila i ekipa Provjerenoga. Dimitri se svom razredu pridružio prošle godine. "Svaki dan kad dođem pozdravimo se, družimo. Pomažu mi za školu nešto. Kažu mi što je za domaći rad ako sam bolestan", ispričao je. Njegovi vršnjaci oduševljeni su dolaskom novih kolega, ali i prijatelja. "Baš nam je drago jer baš nas ima dosta u školi, a prije nas je bilo manje", kazala je Danica.
U ovih godinu dana mnogo je naučio, pa se prevoditelj na mobitelima više ne koristi, a i djeca iz Like naučila su ponešto ukrajinskog. Dok djeca uče, druže se, stvaraju nova prijateljstva.
Roditelji pronašli poslove
Tata Andriy vrijedno radi. Zaposlio se kao koordinator za osobe s raseljenih područja Ukrajine. Po dolasku u Hrvatsku i sam je prošao proces integracije pa sada pomaže svojim zemljacima. Nije htio samo sjediti i ne raditi ništa. U početku je volontirao i pomagao gdje god je stigao, pa su mu na tom mjestu ponudili posao.
Njegova peteročlana obitelj jedna je od prvih koje su stigle u Korenicu. Kao i većina, i oni su smješteni u drvenim kućicama poznatog ličkog poduzetnika Macole.
"Bojao sam se za djecu jer je strašno bilo u Ukrajini. Sada je strašno u Ukrajini. Kod naše kuće u Lavovu pale su dvije bombe. Tada je moja žena rekla da idemo. Bojali smo se za djecu", ispričao je Andriy Ilkiv.
Sada su na sigurnom. Sreća je u nesreći, kažu, što ih je put doveo baš tu. Planine ga podsjećaju na Karpate i kaže osjeća se kao kod kuće. Vrlo brzo naučili su i jezik. I dok su oni, između ostalog, svladali jezik, najmlađa Marija baš je na hrvatskom tlu svladala svoje prve korake!
Drugačije su zamišljali djetinjstvo
Svašta se dogodilo u ovih godinu dana. I dok su neki tu prohodali, drugi su se tu rodili! Mještani kroz šalu kažu da se rodio mali lički Ukrajinac.
"Došli smo u Hrvatsku u trećem mjesecu. Vozili smo se ovamo pet dana i na kraju smo došli. Bila sam trudna sedam mjeseci i rodila sam dečkića u gradu Gospiću sedmog srpnja. Nitko nije mogao ni pomisliti na takve okolnosti, htjela sam roditi u rodnoj zemlji, htjela sam živjeti na rodnoj zemlji i imali smo sasvim druge planove za djetinjstvo", kazala je Aleksandra.
Svoje djetinjstvo drugačije je zamišljala i njegova seka Kira, ali glazba je ono što je svugdje na svijetu isto, jezik koji svi razumiju. Tako ona od svojih snova nije odustala te redovito pohađa glazbenu školu u Gospiću. Iako zadovoljni i zahvalni, svi oni imaju istu želju - da rat završi i da se vrate svojim domovima.
"Mi svi Ukrajinci živimo u jednom danu. Naš je život bio do 24. 2. i sve je stalo u jednom danu. Zahvaljujemo Hrvatima što su nam pomogli. Oni dobro znaju što je to rat. Mi čekamo kada će doći taj drugi dan, no zbog djece moramo biti danas tu", ispričala je kroz suze Victorija, koja priznaje kako joj je teško govoriti o tome.
Tužne su to sudbine svih onih koji su svoj dom i život morali napustiti. No oni su, govore nam, imali sreću jer su svi na okupu. Nažalost, većini nije tako. Najveći postotak raseljenih osoba ipak čine žene s djecom, dok su muževi i očevi i dalje u Ukrajini. Nerijetko im stignu i one najteže vijesti, o smrti njihovih najmilijih. Zato se stvorila i potreba za psihosocijalnom pomoći Crvenog križa.
"Kad se susretnete s nekim teškim pričama i situacijama koje vas pogode, onda morate i znati kako reagirati na njih, a upravo zato i služi podrška i cijeli tim radi na tome kako bismo što bolje prihvatili neke situacije u kojima se nađemo", istaknula je Eni Devčić iz Crvenog križa.
Cijeli tim uključen je u svakodnevni život Ukrajinaca na ovom području.
"Uz Ravnateljstvo civilne zaštite, veliku potporu imamo i od županije i gradova, općina. Moram pohvaliti i zdravstvene ustanove, domove zdravlja, opću bolnicu, Centar za socijalni rad i Zavod za zapošljavanje. Mi smo jedan tim koji je povezan i koji se svakodnevno čuje, razmjenjujemo informacije, pomažemo u svim pogledima da se ti ljudi što ugodnije osjećaju ovdje", sažeo je Živković.
Njihov odnos prerastao je onaj strogo poslovni jer oni ih itekako razumiju.
"Pokušavamo im skrenuti malo misli da zaborave na rat u Ukrajini jer ovo smo i mi sami prošli u tadašnje vrijeme. Prihvati naših ljudi i organizacija mislim da su na najvišem nivou na području Ličko-senjske županije", dodao je.
Neizvjesna budućnost i životi
Pomažu im u svim pogledima. Od psihosocijalne pomoći do hrane, higijenskih potrepština, ali i traženja posla. Trenutačno preko HZZ-a na ovom području radi njih 66-ero.
"Posla ima, ljudi koji su došli iz Ukrajine mahom se ne mogu zaposliti u strukama, nego se većinom radi o turizmu, ugostiteljstvu, to su radna mjesta koja im se sada nude", objašnjava Živković.
Jedan od njih je i osamnaestogodišnji Dimitrij. Samo dva mjeseca od dolaska u Korenicu zasukao je rukave i počeo raditi.
"Majka je ostala u Ukrajini, ona ne radi, moram joj slati novac. Kad sam počeo raditi, nisam znao hrvatski, pa su mi pomogli objasniti i sve je bilo OK", ispričao je.
Zadovoljni su i gosti, kao i njihovi novi sumještani. Prihvatili su ih kao svoje. Jedni od drugih naučili su štošta. Iz dana u dan dijele probleme, tugu, bol, ali i neizmjernu zahvalnost.
"Ja ću se vratiti u Ukrajinu, ali imam sada puno prijatelja ovdje", tvrdi Andriy.
"Bit će tu s nama dok god ne stane rat u Ukrajini, a možda jedan dio i ostane. Možda se tu rode i ljubavi, možda netko ostane i živjeti u Hrvatskoj, što bi nam bilo posebno drago u našoj županiji", zaključio je Živković.
Svaka drvena kućica krije svoju priču, svoju sudbinu. A da te priče budu malčice ljepše i sretnije, pobrinuli su se stručnjaci, ali i mještani ove male općine velikog srca.
Dnevnik Nove TV pratite svaki dan od 19 sati, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr.
