U najnovijoj objavi Mandurić tvrdi kako nije točno da je rekao da muž ne bi smio prati, kuhati ili čuvati dijete.
Pročitajte i ovo
Iskoristio je priliku i kako bi još jednom promovirao "kamp za muškarce" koji se u srpnju održava na Kupresu, a objavu je začinio i linkom na pjesmu "Heroj ulice" Prljavog kazališta.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Tko je pozvan danas brinuti o ugroženima, nasilju, nepravdama, lošim sustavima i zakonima, korupcijama i nepotizmu, lošim odlukama političara i njihovom bahatošću, neljudskošću, njihovom lošom brigom o ugroženima, obespravljenima, zapostavljenima? Netko mora o tome brinuti, ili će život postati nemoguć. Ali tko? Tko – ako se svaki muž mora baviti samo svojom ženom i djecom, i tek time da pere, čisti, usisava, igra se… Gdje su nam onda lideri društva, gdje je onda herojstvo?
Neki podmeću kako zagovaram da muž ne bi smio prati, kuhati, čuvati svoje dijete, i slično. Nevjerojatno! Neka mi pokažu gdje sam to rekao? To je jednostavno nemoguće jer nekoliko mojih bliskih prijatelja upravo ovih dana sjedi doma i čuva djecu jer im žene rade, i s njima o tome rado pričam. A što bi drugo trebali raditi? Poznajem ih jako dobro, i to su za mene pravi očevi i muževi. Takav i treba biti: onaj koji svojoj ženi pomaže u svemu što je god potrebno, kao i ona njemu. Naravno da će nekim poslovima upravljati on, nekima ona. A koji su to, nemam pojma, i time se ne bavim. Dalje od toga nema smisla govoriti, jer su to ljudi koji se vole, razumiju, žive zajedno, i rade sve zajedno. To što će ona a što on raditi, nije moja tema i nije mi palo na pamet o tome govoriti. Nevjerojatno je koliko je puno onih koji to nisu shvatili – uz neke koji to nisu htjeli shvatiti.
Moja temeljna poruka jest kako se uloga muža ne može iscrpiti samo u međuobiteljskim relacijama i samo u obiteljskim dužnostima. Muškarac (a i žena, naravno) su pozvani na puno toga i izvan obitelji. I ako na to ne odgovore, neće ispuniti ni svoju očinsko - majčinsku dužnost, jer ona podrazumijeva i to. Svaki zreo i odgovoran muškarac prepoznaje zadaću da, baš za nju i njihovu djecu, uredi svijet koji će biti bolji nego što jest, i po toj svojoj uređenosti, postati još više dostojan i nje i njihove djece. Koji muž to ne bi želio promijeniti?
Svi smo okruženi bezbrojem raznih prijetnji koje ovaj svijet hoće učiniti još gorim mjestom za život. Svijet ne postaje bolji samim time što tek radimo svoj posao, i sve prepuštamo institucijama, ma kakve da jesu. Uvjeren sam da svoje potencijale nismo dovoljno prepoznali ni iskoristili. Muškarci mogu puno više. Neizmjerno je dragocjeno otkriti tu snagu u sebi i način kako to ostvariti.
Danas, na rođendan Jean Michael Nicoliera, Francuza heroja koji je došao ovdje dati svoj život za one koji danas postaju mladi muževi, a kojemu još nismo kosti pronašli, posebno je izazovno govoriti o tome. Ako rata i nema u kakvom je Jean Michael Nicolier poginuo, moramo osjećati poziv nastaviti se boriti za bolji svijet, dostojan svih žena i sve djece, i protiv modernih okupatora pravde, humanosti, istine, dobrote… A to se ne može samo obavljajući obiteljske dužnosti.
Ali, zašto kamp za muškarce?
Kao da današnji muškarac još ne shvaća da, umjesto ratišta i ratovanja oružjem i teških fizičkih poslova koje su nekada mogli raditi samo muškarci, sada svoje mjesto treba tražiti u novim vrstama ratova: u angažiranosti u društvu, i koliko oni danas mogu biti „muški“ posao. Umjesto tog aktivizma, svoju potrebu da se bave svijetom i društvom upražnjavaju dokoličarenjem u muškim društvima bez ideje i inicijative, ili se iz njega povuku u svoja četiri zida, gdje se opet ne ostvaruje cjelovito: da uređuje i mijenja svijet na bolje za svoju ženi u svoju djecu. Uvjeren sam da svaki muškarac to u sebi nosi. Da želi biti nekakav heroj, i da sanja o tome. Ako to ne ostvari, osjećat će nezadovoljstvo cijeli život.
Prilika je fascinantno puno, i sve su lijepe. Svakom muškarcu iskreno želim da pronađe svoj vlastiti put kako da za svoju ženu pokori svijet.
