"Bilo mi je zanimljivo kako drugi ljudi sviraju bubnjeve i onda sam ja to htjela probati. I probala sam i svidjelo mi se. I sad ih sviram već sedam godina", kaže Nora Dujmović (13).
Pola života Nora drži dobar ritam i u tome uživa cijelim svojim bićem. U šali kaže, bila je to ljubav na prvi pogled jer Nora svoje bubnjeve zapravo nikada nije vidjela. Potpuno je slijepa od svoje treće godine i samoj sebi najstroži kritičar.
"Pa moglo je biti bolje, kod mene uvijek može biti bolje. Zato što mislim da nikad ništa nije savršeno i uvijek sve pokušavam raditi bolje", kaže.
Nešto što Mariji, Antunu i Vidu nije baš po volji jer to znači da kod starije sestre popuštanja nema.
"Groooozno", govore kroz smijeh.
UNO je obiteljska igra broj jedan, a na to da iskoriste situaciju i u igri varaju, njima ne pada na pamet. To se ne smije, kažu. Uostalom, Nora bi ih brzo uhvatila u varanju.
"Bilo je dana kad bi vrištao, kad bi se smijao"
"Pa piše joj na kartama, ovako pored, u ćošku brajicom broj i boja", kaže sestra Marija.
Ondje gdje neki vide prepreke, ona pronađe način, stvari prilagodi sebi. Snađe se.
"Moja Nora je prekrasna. Moja Nora je moj ponos. Moja je Nora moje sunce, moj život i moje sve", govori mama Ana Plazibat Dujmović.
Njezino prvo dijete i najveća životna učiteljica, bez dileme, kaže mama Ana. Ono što bi mnogi smatrali križem, oni su odlučili živjeti kao najveći dar. Počeci su, priznaje, ipak bili teški.
"Bilo je dana kad nismo znali što trebamo raditi, gdje idemo, kakva je to bolest koju ona ima. Bilo je dana kad bi vrištao, bilo je dana kad bi plakao, bilo je dana kad bi se histerično smijao, ali sve je iza nas", dodaje mama.
Prije trinaest godina dobili su zdravu djevojčicu, krupnih tamnih očiju. No sreću je uskoro zamijenila zabrinutost jer Nora je okretala glavu samo na jednu stranu.
"I onda smo otišli kod doktorice. Uzela je zvečku i njoj iznad glave zveckala i rekla, 'pa ona ne vidi'", prisjeća se mama.
Uslijedili su pregledi, bolnice, neizvjesnost i dijagnoza koja ti kao roditelju oduzme dah.
"Neuroblastom. Znači da je tumor već otišao na mozak. I tu vi nestajete. Tu... Vi kao majka, nema vas više“, dodaje Ana Plazibat Dujmović.
Tumor je zahvatio oči
Ne osjećate ni strah ni bol. Jednostavno vas nema, kao da je sve stalo, kaže mama Ana. No prva se dijagnoza, srećom, pokazala pogrešnom. Tumori koje je Nora imala zahvatili su samo oči. U Njemačkoj joj je operacijom jedno oko uklonjeno, a drugo operirano.
Vidjela je, učila boje, slova, upoznavala svijet oko sebe. A onda se na oku počela javljati mrena i rečeno im je da će Nora uskoro u potpunosti izgubiti vid.
"Za treći rođendan smo se suprug i ja dogovorili da ćemo joj sve ono što smo znali da više neće vidjeti, omogućiti i prirediti. Od vatrometa, klauna Bubija, najvećeg napuhanca, dvorišta punog djece, prijatelja, sve ono što... Što je trebala doživjeti, tada smo priredili za nju", prepričava mama.
Od toga su ostala samo sjećanja, koja joj, kaže Nora, danas ipak mnogo pomažu. No, objasniti drugima kako sada vidi, uvijek je izazov.
"Zapravo nije mrak. Puno ljudi me pita vidim li samo crno. A ja iskreno ne znam kako da opišem da ne vidim ništa. Iskreno", objašnjava Nora.
Često se smije. Najčešće na svoj račun. Kako i ne bi jer, kaže, ne trebaš vidjeti lica ljudi da shvatiš da su zbunjeni i da im je neugodno kad ih pozdraviš s ''Vidimo se''. Od svoje sljepoće ne pravi bauk, ona je dio nje. Invaliditet koji je prihvatila kao nešto sasvim normalno.
"Meni to, iskreno, ne smeta... Bilo tko da me pita, ja ću to objasniti, ali dosta ljudi gleda u štap i neće pitati. Ali kao, ajmo reći, buljit će", kaže Nora, a na pitanje kako ona to zna odgovara: "Zato što mi kažu."
Asistenta u nastavi nema
7. b Osnovne škole Josipovac i sat razrednika. Daleko su dogurali od prvog dana i prvog zajedničkog susreta, s ponosom kaže razrednica, inače profesorica vjeronauka. Dobiti slijepo dijete u razredu značilo je vrtlog svakakvih emocija.
"Sigurno da je kod ljudi bilo neizvjesnosti, straha. Jer tijekom našeg školovanja mi ne dobivamo takva znanja. Ne obučavamo se za rad s ovakvom djecom. To je nešto što pronalazimo zajedno, to su neki zajednički putovi i sigurno s puno izazova", kaže razrednica i profesorica vjeronauka Marija Vrdoljak.
I mnogo truda i volje s obje strane. Norina je učiteljica tako učila brajicu, profesorica hrvatskog pročitala i snimila Bijelog klauna, lektiru koju Nora nije mogla pronaći kao audioknjigu. Svi su dali sve od sebe kako bi ona bila što bolje uključena.
"Imali smo kratku obuku učitelja, tiflopedagog nam je stavljao naočale s različitim pogledom pa smo onda na taj način mogli osjetiti što znači vidjeti djelomično, uopće ne vidjeti, kakav je to osjećaj", dodaje razrednica.
Asistenta u nastavi nema. Takav je bio savjet iz Centra za obrazovanje Vinko Bek jer Nora mora biti samostalna. A to je mnogo lakše uz dobre, najbolje prijatelje.
Nastavu prati kao i svi ostali, ali uz laptop na kojem rješava i ispite koje joj profesori daju na USB-u. Za sve drugo tu je Sara.
"Nas dvije zajedno idemo dolje, i na užinu, i sve zajedno radimo. Ja joj pomažem oko svega. Šetamo, družimo se u slobodno vrijeme zajedno, vozimo biciklom“, kaže prijateljica Sara.
Pa kad zazvoni zvono, vrijeme je da se tek kratko razdvoje. Zadaća se neće napisati sama.
"Sve nas je promijenila nabolje"
"Imam govornu na kompjuteru koja mi čita sve što pišem i brailleov redak. Na njemu čitam što napišem na brajici. Preko njega mogu i pisati, na primjer. I sad ja tu na ovom retku vidim šta sam napisala, a i govorna mi pročita“, pojašnjava.
Tako čita, uči povijest, piše sastavke i, kaže, ne misli da joj je išta teže nego drugim sedmašima, osim što joj za neke stvari treba malo više vremena. Teško je riječ kojom se Nora rijetko koristi.
"Ne, nema toga kod mene. Zato što ja mislim da sve mogu, ako to želim i ako to volim raditi“, kaže.
Pa kada drugi put pomislite kukati koliko gradiva imate za naučiti, sjetite se ovoga.
"Znači, to su sve udžbenici iz sedmog razreda koji su u više dijelova tiskani jer ne stane cijeli udžbenik u jedno knjigu. Zato što je brajica puno, puno su veća slova nego latinica", dodaje.
Tiskanje na brajici nerijetko se odulji pa Nora dio udžbenika dobije prekasno, kada su taj dio gradiva već obradili. Ali ni to joj nije problem, ona se uvijek nekako snađe. O problemima ne razmišlja, ne strahuje oko toga što će budućnost donijeti.
Svirati s tatom gitaru, svirati bubnjeve, voziti bicikl, pobjeđivati u UNU, ravnopravno pratiti nastavu s ostalima. Ne vidjeti ništa, a gledati na svijet s toliko optimizma, vedrine, hrabrosti i drskosti. Usuditi se. Biti svoj, biti uzor.
"Zbog toga što me je svemu tome naučila i... Promijenila je cijelu obitelj... Sve nas je promijenila na bolje... Ah... Zato što je volim takva kakva je. Moja je! Posebna“, zaključuje kroz plač mama Ana.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
