Obrana Gotovine dovodi u pitanje sudjelovanje Gojanovića u Oluji

Gojanović je prvi Hrvat, svjedok Tužiteljstva, koji svjedoči u postupku protiv hrvatskih generala optuženih za zločine počinje tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja, a u današnjem je iskazu u više navrata potvrdio da se njegova saznanja o situaciji na terenu temelje na glasinama.

Pročitajte i ovo Nastavljaju pravnu bitku Godišnjica presude generalima: Žalbena konferencija za mjesec dana Miran i dostojanstven skup Hrvati u Ottawi prosvjedovali zbog Gotovine

Mišetić je Gojanovića suočio s izjavom Ratka Despota, vojnika srpske nacionalnosti koji je bio dragovoljac 1. pješadijske bojne 113. brigade, a koji je sa šestoricom vojnika za vrijeme akcije Oluja 5. kolovoza bio u selu Đevrske.

"Uvečer je nas sedam ušlo u Đevrske. Siguran sam da Vladimir Gojanović nije bio s nama. Tijekom operacije Oluja on nije bio pripadnik moje jedinice", stoji u Despotovoj izjavi u kojoj su navedena imena njegovih suboraca, sudionika spomenutog događaja.

Gojanović je, naime, tvrdio da je s tom skupinom boravio u Đevrskama koje je, kad su ušli u selo, "bilo u dobrom stanju a tjedan dana kasnije potpuno razoreno i popljačkano".

I Tihomir Miš, dočasnik 2. satnije 1. pješadijske bojne 113. brigade, također sudionik spomenutog događaja, dao je pisanu izjavu u kojoj tvrdi da "Vladimir Gojanović nije bio s nama".

"Kao dočasnik satnije znao sam sve svoje ljude. U Đevrske smo stigli oko 21 sat sa zapovjednikom Josipom Elezom. Vladimir Gojanović nije bio s nama", stoji u izjavi u kojoj su navedena istovjetna imena boraca koje spominje i Despot.

Mišetić se osvrnuo na njegovu izjavu iz 2005. godine u kojoj Gojanović navodi da su se u vojarni Bribirski knezovi uzimale zapljenjene stvari, "što je osramotilo 113. brigadu i HV" i upitao ga da li je to osobno vidio, na što je Gojanović odgovorio da nije vidio što se nalazilo u vojarni te da se njegova saznanja temelje na "glasinama".

Potvrdio je također da svojim nadređenima nikada nije prijavio ubojstvo ratnog zarobljenika, namjeru silovanja dviju žena i pokušaj paljenja kuće u kojoj se nalazila jedna starica, a koje je on, kako tvrdi, spriječio.

Na pitanje da li je točno reći da je te incidente "prijavio jedino ovom tribunalu", Gojanović je kazao da je to prijavio "Haškom sudu i javnosti, ali javnosti ne na toliko konkretan način kao sudu".

Svjedočeći o paljenju pošte u selu Kistanje 5. kolovoza 1995., Gojanović je rekao da su mu to ispričali pripadnici 142. brigade a ne Ivica Petrić, njegov prijatelj i glavni tajnik Hrvatske udruge razvojačenih branitelja Domovinskog rata (HURBDR) kojoj je Gojanović predsjednik.

Petrić, koji u Haagu prati suđenje, bio je pripadnik 15. domobranske brigade o čemu je Gojanović, prema vlastitim riječima saznao nakon Oluje. Odslužio je šestogodišnju kaznu zbog ubojstva srpskog civila u Zrmanji. Na suđenju je priznao krivnju no kasnije je tvrdio da mu je cijeli slučaj "namješten".

Gojanovića su u nastavku procesa protuispitivali Gillian Higgins iz odvjetničkog tima obrane generala Ivana Čermaka, i Goran Mikuličić, branitelj Ivana Markača. Higgins je tražila pojašnjenje Gojanovićeve izjave iz 2005. u kojoj stoji da je Čermak iz tvornice u Kistanju omogućio odvoženje sve opreme da bi u izjavi od prije dva tjedna kazao da se ne radi o Čermaku već da je mislio na "Čermakove ljude".

Higgins je ustvrdila da se radi o "prilično velikoj netočnosti". Gojanović je, kako tvrdi, informacije o pljački u Kistanju dobio poslije 2000. godine od pripadnika 142. bojne, istaknuvši da je "haškim istražiteljima situaciju objasnio prema glasinama".

Osobnih saznanja o tome, kako je rekao, nema. Govoreći o spomenutoj pljački tvornice u Kistanju Gojanović nije znao reći o kojoj se radi, smatrajući da postoji samo jedna, dok je Higgins navela da su postojale dvije, TVIK i Jadran.

Kako je Gojanović na početku današnje rasprave kazao da je tijekom vikenda dobio dodatne dokumente od Ivice Petrića koji bi mogli pomoći u utvrđivanju njegovog statusa kao pripadnika 113. šibenske brigade, Mikuličića je zanimalo da li se u njegovoj važećoj vojnoj iskaznici (prethodna je poništena), navodi ime 113. brigade. Gojanović je kazao da se navodi samo šifra jer se radi o vojnoj tajni, potvrdivši da "kod predavanja dokumenata nije tražio razrješenje vojne tajne".

Navedeni dokumenti, uključujući i odgovor Carle del Ponte od 18. studenog 2003., Gojanović je predao sudskom vijeću. Na pitanje obrane, dokumente je počeo prikupljati nakon izlaska iz zatvora Ivice Petrića. Obrana i tužitelj nemaju prigovora da ih Vijeće usvoji uz prethodno utvrđivanje autentičnosti i ti se dokumenti vode kao dokazni predmet Sudskog vijeća.

Gojanović je na početku današnje rasprave izrazio zabrinutost za sigurnost svoje obitelji u Šibeniku zbog svjedočenja na Tribunalu. Haško tužiteljstvo, međutim, nije tražilo nikakve zaštitne mjere za Vladimira Gojanovića o čemu odluku donosi sudsko vijeće.

Haško suđenje Gotovini (52), Čermaku (58) i Markaču (52), počelo je 11. ožujka ove godine, šest i pol godina nakon podizanja prve optužnice u predmetu.

Pri kraju rasprave Tužiteljstvo je uvelo novog svjedoka, promatrača UN-a u sektoru Jug u mjestu Potkonje, Aleksandra Černjickog koji je, kako stoji u izjavama Tužiteljstvu iz svibnja 2002. i prosinca 2007., svjedočio pljački i paležu nakon Oluje. Tijekom Oluje, u razdoblju od 2. do 8. kolovoza nalazio se na godišnjem odmoru. Njegovo svjedočenje nastavit će se u utorak, a nakon njega bi, uz zaštitne mjere, pseudonim i izobličenje lika, trebao svjedočiti "svjedok 69" - Srbin iz Hrvatske.