Neko smo vrijeme živjeli u blaženoj zabludi. Predsjednik Zoran Milanović šutio je, izbjegavao mikrofone i privremeno se povukao iz medijske arene.
Naivniji među nama pomislili su da je riječ o taktičkom uzmaku, možda čak i o nekoj novoj, zreloj fazi državničke mudrosti. Ne naivniji, samo oni jako naivni.
No iluzija je kratko trajala. Izlazak pred medije pokazao je da šutnja nije bila prikupljanje mudrosti, nego obično skupljanje bijesa.
Prvi dan, još pomalo u rukavicama, sijao je bijes zbog toga što premijer Andrej Plenković želi poslati Počasnu bojnu na paradu u Pariz, a on ne želi. I neće. Baš neće. To su moje igračke, ne dam ti, kupi si svoje, tako nekako to zvuči. Ali sve što se događa nije ni približno dječja igra i nije nimalo smiješno.
Nije bilo frajerski
Zoran Milanović u srijedu se vratio na tvorničke postavke, ponovno trenirajući strogoću na onima koji mu ne mogu uzvratiti istom mjerom. Stao je pred mikrofone onako uličarski, fajterski, dečko s Trnja, je l'? Ali nije bilo frajerski. Samo je demonstrirao svoj dobro poznati repertoar uvreda i etiketiranja.
Njegova meta, po tko zna koji put, nisu bili politički teškaši, nije bio taj Plenković koji mu kao želi oduzeti igračke, pa mu jako ide na živce. Na meti su bili novinari koji su se usudili raditi svoj posao i postaviti pitanje.
Bolje dok šuti
Bilo je bolje dok je šutio. Bilo je bolje dok s Pantovčaka nisu stizale svakodnevne doze žuči i dok nije crtao mete na leđima novinara samo zato što mu se ne sviđa pitanje.
Pročitajte i ovo
Dok ga nije bilo, politički je prostor malo predahnuo. Povratak Zorana Milanovića, predsjednika s karakterom ili bolje rečeno Šake s Pantovčaka pred mikrofone srušio je svaku nadu da je predsjednik u ilegali naučio išta i da se išta promijenilo. Znate ono o vuku, dlaci i ćudi?
Umjesto odgovora na legitimna pitanja, dobili smo još jedan divljački napad na medije. Milanovićevo vrijeđanje novinara nije (samo) stvar njegova karaktera, već provjerena, ali glupa, taktika skretanja fokusa s bitnih tema na osobne sukobe.
Udariti s pozicije moći na ljude koji samo rade za svoju plaću nije nikakvo herojstvo. Milanovićev povratak u javnost pokazao je samo nemoć i strah, obično političko nasilništvo. Zoran Milanović može misliti što hoće, može mu se ne sviđati neki novinar, može prije spavanja okretati očima i frktati nosom. Može na primjer opsovati u bradu ili čak naglas u svojoj kuhinji, može tračati, rugati se dok ga nitko ne gleda. Predsjednik Zoran Milanović trebao bi biti faktor stabilnosti, čuvar Ustava i zakona te ne bi smio legalizirati agresiju na novinare. Napad na novinare je zlouporaba položaja.
Nisu to muda, predsjedniče, to je kukavičluk.
Uostalom, ovo mu nije prvi napad na novinare, a ni zadnji.
Ovo mu nije prvi mandat na Pantovčaku, ali je zadnji.
Hvala Ustavu, na koji se on tako često poziva.
