'Često imam osjećaj da su svi bolji od mene u onom što rade, da su uspješniji i pametniji, a da ja uvijek 'kaskam' za drugima. Kad sam na fakultetu, imam osjećaj da su valjda svi u dvorani puno pametniji od mene. Svi smo otprilike isto godište, a kada imamo raspravu doslovno se bojim dići ruku, nemam hrabrosti uključiti se u razgovor jer se bojim da ću zvučati smiješno. Mislim si 'drugi ipak znaju bolje' pa na kraju uvijek samo slušam. Gotovo nikad ne sudjelujem u raspravi, a htjela bih i imam što za reći', ispričala nam je 21-godišnja studentica koju ćemo nazvati Ana, a njezini podaci su poznati redakciji.
'Kompleks manje vrijednosti nije službena dijagnostička kategorija, nego kolokvijalni izraz koji opisuje osjećaj koji se javlja kod nekih poremećaja ličnosti ili psihičkih stanja, ali i kod ljudi koji su zdravi i dobro funkcioniraju u svakodnevnom životu, a može biti svojevrsna karakteristika njihove ličnosti.'
Ana, naime, pati od kompleksa manje vrijednosti koji joj, kako kaže, dosta puta otežava svakodnevno funkcioniranje.'Imam svoju grupu prijatelja, ali teško sklapam nova prijateljstva jer ne znam o čemu bi s tim ljudima s faksa pričala. Imam dojam da se ne mogu mjeriti s njima. Zbog toga sam većinu vremena između predavanja sama pa to koristim za učenje, ali bih voljela družiti se s nekim i na faksu', ispričala nam je te dodala da je najviše muči to što ima dojam da sve svima oko nje lagano polazi za rukom, osim njoj.
>> Znate li koje mjesto zauzimamo na ljestvici samopouzdanja?
'Često imam dojam da apsolutno svima oko mene sve ide lako, osim meni – od učenja pa do stjecanja prijatelja, zabavljanja i sl. Primjerice, na faksu često čujem kolege kako kažu da su za ispit samo jednom pročitali ili 'preletjeli' skriptu i dobiju dobru ocjenu. Dobijem je i ja, ali je razlika u tome što sam ja tri tjedna grijala stolicu da bih ga položila', kazala je Ana.
Da pati od osjećaja manje vrijednosti shvatila je pretražujući internet pa je odlučila porazgovarati s roditeljima i potražiti pomoć. 'Na internetu sam htjela vidjeti ima li još ljudi koje muče ovakve stvari ili je to samo do mene. Tako je dosta lakše jer nitko ne zna tko si pa možeš reći sve što te muči, kazala je Ana.
'Svi se povremeno mučimo s pitanjem vlastite vrijednosti'
Psihologinja i gestalt psihoterapeutkinja Irena Čorko Meštrović ističe da se svi povremeno, u većoj ili manjoj mjeri, mučimo s pitanjem vlastite vrijednosti, no da se s tim pitanjem ipak najčešće bore ljudi čiju su vrijednost u djetinjstvu mjerili i preispitivali važni ljudi kojim su bili okruženi, bilo da se radi o roditeljima, odgojiteljima ili učiteljima.
'Lako je razumjeti da kompleks manje vrijednosti imaju osobe koje su odrastale uz puno kritike i negativnih poruka, osobe koje su emocionalno i fizički zlostavljane, koje su kritizirane u cijelosti, kojima se govorilo 'nisi dobar' umjesto 'ovo tvoje ponašanje nije dobro', kazala je Čorko Meštrović.
No, dodala je kako je zanimljivo da te iste muke muče i osobe koje su bile puno hvaljene i kojima se tijekom odrastanja često govorilo 'ti si najbolji', 'ti si najljepša i najpametnija'. 'Takva djeca izrastaju u ljude koji vjeruju da je potrebno biti najljepši i najpametniji da bi zaslužili ljubav i pripadanje. S odrastanjem i izlaskom iz obiteljskog kruga, ustanovit će da uvijek ima netko tko je bolji, ljepši i pamentiji i uspoređujući se uvijek s onima koji su bolji i uspješniji - razvit će osjećaj manje vrijednosti', objasnila je Čorko Meštrović.
Rezultat toga, objašnjava, bit će teški osjećaji predvođenji osjećajem srama koji blokira i ograničava osobu u tome da bude slobodna i spontana. 'Osjećaj srama onemogućit će osobu u raznim socijalim situacijama, a može dovesti i do potpune izolacije', kazala je.
'Ključ 'izlječenja' je u prihvaćanje sebe'
Osobe koje pate od kompleksa manje vrijednosti trebaju potražiti pomoć. Tretman, obzirom pripada li se skupini hvaljenih ili kritiziranih osoba se razlikuje, no suština je, ističe Čorko Meštrović, ista – potrebno je izgraditi ljubav prema sebi i prihvatiti sebe onakvima kakvi doista jesmo.
'Oni koji su kritizirani u djetinjstvu obično će kroz terapiju u sebi otkriti čitav niz nesvjesnih samokritičnih misli. Nakon što se ustanovi izvor takvog 'postupanja prema sebi', u procesu psihoterapije pojavit će se osjećaji tuge i žaljenja prema djetetu koje je osoba nekada bila. Kroz to se suosjećanje prema sebi može početi razvijati zaštitnički stav prema sebi', kazala je Čorko Meštrović te dodala da osoba obično treba naučiti preispitivati vlastitu samokritičnost i češće sam sebi reći da je već 'dovoljno dobar/dobra'.
S druge strane, tu su i oni koji su u djetinjstvu bili hvaljeni i koji trebaju naučiti da ne moraju biti najbolji da bi bili vrijedna ljudska bića. 'Takve osobe u psihoterapijskom tretmanu uče kako maknuti fokus s ocjenjivanja sebe na brigu o sebi. Umjesto da sebe konstatno uspoređuju i optužuju, trebaju naučiti kako sebe zbrinuti i njegovati. Usvajaju nježan i podržavajući 'unutarnji govor', umjesto optužujućeg i kritičnog. Umjesto da ulažu trud u to da budu dobri, počinju se truditi oko toga da budu dobro', kazala je Čorko Meštrović.
Svi oni koji pate od osjećaja manje vrijednosti, dakle, trebaju prihvatiti sebe te, umjesto da se bave pitanjem 'jesam li dobar ili loš', trebaju naučiti reći 'to sam ja' ili 'ja jesam'.
'Ideja je osvijestiti sebe - svoje misli, osjećaje i reakcije, a ne tjerati sebe da budeš ovakav ili onakav. Kroz takav je proces moguće povratiti osjećaj vlastite vrijednosti', istaknula je Čorko Meštrović.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
