Mirjana De Felice oduvijek je fascinirana Vukovarom. Iako se ne radi o njenom rodnom gradu, ljubav je to koja je počela u ranoj mladosti.


Ako se na život gleda realno i bez emocija, 50-godišnja Mirjana i njezin suprug, Mario nisu imali previše razloga za završiti u Vukovaru. Ali kada se u cijelu priču uključi ljubav, rezultat je preseljenje jedne Privlačanke i jednog Talijana u grad u kojem su željeli pokazati da sve može biti pozitivnije.

U Vukovaru su Mirjana i Mario pokrenuli vlastiti posao – otvorili su restoran "O Sole Mio" i iznajmljuju sobe. Zaposlili su pet ljudi.

Na pitanje odakle fascinacija Vukovarom, Mirjana odgovara da se radi o gradu njezine mladosti.

"Kad sam išla u gimanziju u Vinkovcima to je bio grad koji me fascinirao. U tinejdžerskoj dobi svi smo dolazili na Adu. I zato sam se odlučila ne za Osijek, ne za Vinkovce, nego za Vukovar. Idemo u Vukovar, pomagati Vukovaru. Kad je 1998. došla mirna reintegracija odmah smo kupili to zemljište i objekt koji je i prije bio u funkciji ugostiteljstva. I godinama smo to gradili, a onda konačno otvorili 1. svibnja ove godine“, priča Mirjana koja čini sve da dokaže da se i u Vukovaru - može.

"Tvrtka u Vukovaru je ljubav, tvrtka u Austriji je biznis"

A ulaganje u Vukovar nije bilo nešto neophodno i nužno za preživljavanje njezine obitelji. Njezinih dvoje djece rođeno je u inozemstvu i u Hrvatsku sigurno neće dolaziti. Mirjana kaže da vole domovinu svoje majke, ali u Vukovaru se ne vide. Osim toga obitelj vodi i uspješan posao u inozemstvu. Unatoč svemu, želja je bila prejaka.

Posao koji bračni par De Felice vodi u Austriji onaj je koji donosi zaradu i osigurava egzistenciju, a kada se Mirjanu pita kako ide posao u Vukovaru kaže „tvrtka u Vukovaru je ljubav, tvrtka u Austriji je biznis“.

I sigurno je ljubav puno puta utjecala na to da ne odustanu, jer problema je bilo. Najčešće onih klasičnih hrvatskih - administrativnih.

"U nekom drugom gradu s ovim poslom bih možda zgrtala milijune, ali ja sam htjela doći u grad svoje mladosti", priča.

Iz Hrvatske je odselila nakon diplome 1990. godine. Bila je među najboljim studentima na osječkoj Agronomiji, a kad je rat počeo njezin fakultet je bombardiran među prvima pa je odlučila na kratko se maknuti od svega i otići kod sestre u Njemačku. No, situacija u Hrvatskoj drastično se pogoršala i uslijedile su ratne godine.

Supruga nije dugo nagovarala na dolazak

Mirjana je ostala u inozemstvu, ali godinama se bavila humanitarnim radom i pomagala Hrvatskoj. Čim je to bilo moguće došla je u Vukovar, grad u kojem danas, uz cestu za Osijek, vodi vlastiti posao.

Sve je još uvijek na početku, ali ljudi ih polako otkrivaju pa se Mirjana nada i vjeruje da će sve ići na bolje.

Odustajanje nije opcija, ni za nju ni za supruga koji je u Vukovar došao iako ne zna jezik. Kaže da ga nije morala dugo nagovarati na dolazak. Radi se o kraju čiji pejzaž obožava, a i rad restorana bez njega je gotovo nemoguć jer ipak je on taj koji je kuhar u obitelji.

Mirjana je i sada u Austriji. Iako je planirala doći na obljetnicu Žrtve Vukovara, poslovne obveze su je spriječile. Kaže kako se nesreću koja se dogodila nikad ne smije zaboraviti i da se na nju treba podsjećati, ali...

"Zašto vezati Vukovar samo uz 18. studenog. Bila bih sretna da ljudi po ulicama počnu plesati, a ne samo da idu u povorkama", zaključuje.