Rekla je da se nikad neće vratiti, a onda je u Vukovar dovela ono što nije imao od 1932. godine

Mnoge među onima koji se odluče na pokretanje posla u Vukovaru velikim dijelom sigurno vode emocije. Tako je bilo i u slučaju Vukovarke Zrinke Šesto koja je sa svojim suprugom prvi put nakon 1932. godine u Vukovar dovela turistički brod.

Da joj je netko 1998. godine rekao da će se to dogoditi sigurno mu ne bi vjerovala. Ratne godine provela je, naime, u progonstvu u Zagrebu, a kada je 1998. godine prvi put s ocem došla u Vukovar rekla je da se nikad neće vratiti.

No, tri godine kasnije opet je živjela u svom radnom gradu.

"Vratili smo se jer smo se zapravo uvijek htjeli vratiti i promišljali smo dugoročno. Život je ovdje zaista ugodniji i manje je stresa", priča o razlozima.

Htjeli su ponuditi nešto svoje - pa su sagradili brod

Pročitajte i ovo Predsjednik odao počast Obilježen Dan hrvatskih branitelja u Vukovaru: "To je primjer žrtve i patnje, ali i njihovog herojstva i zajedništva" MUKE S OTPADOM Slavonski gradovi moraju platiti 9 milijuna eura odštete: Štetni ugovor potpisan prije 22 godine, a nitko neće odgovarati

Suprug i ona su 2007. godine osnovali destinacijsku turističku agenciju . Dovodili su goste u Vukovar i okolicu, a već godinu ili dvije kasnije počeli su razmišljati kako bi trebali imati i svoj turistički proizvod jer zbog interneta ljudi više i ne trebaju posrednike.

Počeli su se informirati o potencijalnim mogućnostima. Ljudi su im spominjali brodove od 10 milijuna kuna, kruzere... To ih nije zanimalo, a onda su 2012. godine na sajmu u njemačkom Passau, nakon razgovora s vlasnicima brodova, dobili ideju što i kako žele napraviti i ubrzo krenuli s realizacijom.

Godinu kasnije Hrvatska je ušla u EU što je znatno olakšalo procedure, a 2014. godine odobren im je kredit HBOR-a i počeli su - graditi brod.

Elektro - solarni turistički panoramski brod Bajadera hrvatski je proizvod sagrađen u Zagrebu. I od 2015. godine uspješno plovi Dunavom svih 365 dana. Jedino što mu može stati na put je preveliki led. Obitelj Šesto zapošljava tri radnika.

"Plovimo svaki dan, naravno nemamo svaki dan 10 plovidbi, ali posla ima više kad su neki kongresi, veće grupe. Stvarno smo zadovoljni“, kaže Zrinka.

"Šetnja Dunavom", kako nazivaju svoje plovidbe traje sat vremena i košta od 55 pa do 100 ili 200 kuna, ovisno o paketu. Za vrijeme plovidbe vidi se kompletna panorama Vukovara. A vlasnicima broda planova ne nedostaje. Uskoro će oni koji uhvate kartu na "Bajaderi" dočekati Novu godinu. Od prošle godine brod je dio Vukovarskog filmskog festivala za vrijeme kojeg plove i puštaju dokumentarce koje za njih bira legendarni Đelo Hadžiselimović. Jedino su ploveće kino u Europi. Osim toga, fakultativno sudjeluju i u izletima hrvatskih osmaša koji u skopu izleta u Vukovar zaplove na njihovom brodu. I vjeruju da će sve s vremenom biti sve bolje i bolje.

Nije ih bilo strah

Ne mogu se, naravno, uspoređivati s morskim turizmom. Da su svoj brod odveli negdje na more sigurno bi zarada bila puno veća, ali oni su sretni i ovime što postižu na Dunavu gdje također privlače sve više gostiju iz svih dijelova Hrvatske, ali i stranih turista. I sve to bez imalo straha - kojeg nije bilo ni kad su pokretali posao.

"Ne bi se usudili dići takav kredit i graditi brod da nas je bilo strah. Naravno, na neke stvari ne možemo utjecati. I suprug i ja smo iz Vukovara, živjeli smo u progonstvu u Zagrebu, vratili smo se u Vukovar i radimo u svome gradu. Na ono što ne možemo utjecati jednostavno ne možemo. I mi bi sigurno voljeli da je situacija drugačija u smislu odlaska ljudi iz Slavonije, ali naš cilj je da svojim radom i djelovanjem pridonesemo tome da se vidi da se i u Vukovaru može, da nije sve crno", kaže Zrinka.

Mišljenja je da razlog odlaska ljudi iz Vukovara i cijele Slavonije nije nužno egzistencijalni. Ljudi žele nove izazove, smatra. Ipak, nemoguće je negirati ekonomsku situaciju.

"Vjerujem da bi ljudi ovdje htjeli raditi i za manje novca, ali da ipak dobiju nekakvu sigurnost. I mi smo, dok smo gradili brod, nailazili na apsurdne situacije, od birokracije do nerazumijevanja okoline“, kaže Zrinka koja se govoreći o nerazumijevanju kroz smijeh prisjetila situacije kada je na njihov brod došao inspektor. Pet puta je, kaže, pitao gdje je gorivo.

"Kod nas je sve pomalo stihijski i kratkoročno. To bih ja iz perspektive poslodavca izdvojila. Ugodnije bi mi bilo živjeti u društvu koje je uređenije i da znate što će se dogoditi idućih pet godina. Kod nas je to dan za dan, i naravno da je, kad ste poslodavac, teško bilo što planirati ili usuditi se raditi kad vi ne znate koliki će porez biti iduće godine“, govori Zrinka o za nju ključnom problemu. Dodaje kako je na njoj, trenutno jedinoj ženi vlasnici broda na rijekama i jezerima u Hrvatskoj, da se trudi, radi i doseže svoj optimum.

"Grad se mora okrenuti budućnosti"

Druge stvari, smatra, treba odraditi i država – ali, kaže, ne u smislu da daju bespovratna sredstva.

"Naravno ako su ona tu mi ćemo ih uzeti, ali u smislu da osigura uvjete da svi tu budemo zadovoljni, da radimo, da vam iduće godine ako s nama budete razgovarali kažemo da smo zaposlili još jednu ili dvije osobe. Jer ako to ne budem mogli onda ćemo i mi morati razmišljati o drugim opcijama“, kaže Zrinka. Ali druge opcije joj sada nisu na pameti. Jer i ona je jedna od onih koji Vukovaru mogu pomoći da se okrene budućnosti.

"Naravno da je motiv dolaska u Vukovar i pokloniti se žrtvi. Mi smo bili tu i ostali tu – i prošli pakao Vukovara, ali mislim da se grad mora okrenuti budućnosti i na takav se način moram početi promišljati o Vukovaru. Da ne postane 'grad muzej', da ne postane samo to jer ima jako puno drugih sadržaja“, zaključuje Zrinka.