U selu u Lici živi Ljubica Lazić. Brine o svojim životinjama skromno, onako kako može, ali nema dovoljno za sve. Nekada je studirala u Rijeci i sanjala da će biti kirurginja, no rat i život potpuno su preokrenuli njezin život.
Ljubica Lazić okružena je izmaglicom, prirodom i psima. Nije ranoranilac, no buđenje joj uvijek počinje oko sedam sati ujutro, a ljeti i malo ranije. Izlazi svako jutro iz kuće i kreće prema svojoj štali. "Kravama moram da dam suhu hranu, sijeno na prazan želudac. Počistim kod njih, poslije toga mužnja“, započinje priču o svom danu.
Vezani članci
I kad je metar snijega i kad su jutarnje magle. Ljeti kad priroda buja i zimi kad se ustaje još po mraku. Ljubici su jutra uvijek ista. Jer čekaju je njezine životinje.
"Prasci mi sve pojedu zob i pšenicu. Ovo sam sad morala da kupim, a imam malo od prošle godine pšenice pa samo dajem pilićima, kokošima zob“, nastavlja Ljubica dok starijim kokošima pomaže da siđu na pod jer ne mogu same.
Nema dovoljno za sve. Skupo je. Ona ne doručkuje. Ni kavu ne pije. A s kim bi je i pila, kaže. U zaseoku od svega par kuća, do najbliže je trgovine sedam kilometara. Vodoteč u srcu Like mjesto je koje zove dom. "Ovdje su mi uništili cvijeće, a ovi ih tuku stare. Jarac i koze sa strane pojedu, pilići iznutra i tako što mi ostane“, žali se na životinje Ljubica.
Živi onako kako ima, od onoga što voli
Što joj ostane, za drugačije ni ne zna. U životu kakvog nije željela, jedino je priroda lijepa. Sve drugo teško je i surovo. "Pa za nekoga je ovo nepojmljivo, da bude sam i da radi ovo što ja radim u ovom vijeku u kojem jesmo, ne koristim internet, ne gledam televiziju, teško je, ali što ja znam, navikneš se“, skromno nastavlja.
Tri krave, četiri koze, dva jarca i tridesetak kokica velika su obveza, ali i izazov. Jer s nekima nije baš lako. Tako joj jarac Janko bježi dok snimamo. No, Janko točno zna gdje - što dalje od štale. Pobjegle su joj i koze, a ona se vraća i govori nam "pobijedile su“. No, u štali je samo jedna mezimica.
"Kaća moja, ma curice moja, lutkice moja ljepotica. Ajde dobro ti si ljubomoran. Samo tebe volim, dobro“, priča Ljubica sa psom Šarkom. Mezimica joj tu nema što dodati, tako je kako je. Iako ima 14 godina, da je se riješi kako joj mnogi savjetuju, Ljubica nema srca.
Prije par godina Kaća je, kaže Ljubica jedva ostala živa. Vjeruje da ju je ugrizao poskok nakon čega pola godine nije ustala na sve četiri. Ali ona od nje nije odustajala. "Ono grožđe jel vidiš, došla je u fazu da ništa nije mogla da jede. I onda ja uzmem list, naberem punu kantu i otvorim joj usta, na silu joj gurnem, ona me ugrize i svašta, ali ja joj držim na silu“, prisjetila se.
Nakon toga telila se nekoliko puta i još daje mlijeko. Za svaku je svoju životinju ona vezana pa i za Jagodino posljednje tele kojeg je teška srca ipak prodala. "Četiri mjeseca sam ga držala s tim da on je dvije imao, a dvije sam ja muzla. Jer on bi stigao za dva mjeseca, za mjesec i pol, a ja samo da mu produžim život. Mnogo je bio presladak“, prisjetila ga se tužno.
Sve daje životinjama, ali nema se…
Krave muze tri puta dnevno. Od onoga što zaradi od prodaje mlijeka i sira, osnovno se jedva pokrije. Ipak zadovoljna je što dobije bilo što.
"Pa s obzirom da ona ne jede sirota, ja sam zadovoljna. Samo na travi. Recimo sad pet, u podne neka mi da četiri i uvečer za junicu zadovoljna sam. A recimo kad bi joj davala zrnje ili nešto, bilo bi više. Majka joj na travu ima 18. Recimo ono kad je maksimum“, objašnjava. Pitali smo ju zašto ju ne hrani više, no kaže da nije išla kupiti. Dodaj, nema dovoljno…
Posljednje dvije godine radila je kao gerontodomaćica, brinula o starijima i nemoćnima. No od srpnja je bez posla, a život nema pauzu, ne čeka da bude bolje. Ljubica zna da joj u životu nije lako, no i dalje je skromna.
"Pa nije bajan, čini mi se da je nekome majka, nekome maćeha. Meni je maćeha, eto tako“.
Život kojima sada živi njoj se dogodio. A za njega je imala drugačije, velike planove. "Studirala sam u Rijeci, bila sam godinu dana na medicini. To sam voljela, obožavala sam i htjela sam biti kirurg, volim anatomiju. Nažalost, to sam prekinula. bila sam dobar student“, prisjeća se nekih boljih vremena.
Sve joj je snove rat brzo odnio
No, došao je rat. Vremena u kojima je, kaže, tata smatrao da će joj kao Srpkinji biti bolje ako napusti dom, ode u Beograd. Tada joj se srušio san. Odluka zbog koje i trideset godina nakon Ljubica plače. Odluka koja je od buduće kirurginje napravila seosku ženu.
Nikada joj, kaže onako ispod glasa, nije bilo lako. Ni u braku, ni u zajednici u kojoj su živjeli. Ona, muž i sin s njegovima. "Bog ti da, đavo ti ne da, a kad mi kažu sam kreiraš svoju sudbinu mislim da to nije tako“, tvrdi.
Prije pet godina vratila se u Vodoteč da brine o svojima. U pet godina sahranila je i oca i majku, ostala sama. Ali sjetno priznaje, nije usamljena. "Pa onako, sa životinjama sam i svađam se s njima“, govori pa dodaje da joj nedostaju ljudi i netko blizak. "Nedostaje mi sin“.
U mislima je stalno i voljela bi da su skupa. Dok se to ne dogodi, sva silna ljubav koju u sebi ima ide njima. Životinjama koje zahvaljujući njoj žive sretne, pa pomalo i razmažene živote. Isječe im kruh i stavi sol jer ju, kako daje, obožavaju. To im je kao desert. Ne veže ih pa ni na paši. Žao joj je, kaže, neka im slobode. Zato ih satima čuva.
I životinje koje najviše vole joj uginule
Tamo gdje su obzori široki, a ljudski pogledi skučeni, biti sama i biti žena teret je koji obilježi život. "Plus ova sredina, ipak smo mi Balkan, valjda ne prihvaćaju da žena može sama funkcionirati. Pa mogu sve sama maltene“, uvjerava nas.
Mora. No neki su dani posebno teški, poput prošle srijede kada je u svega par sati ostala bez četiri koze. Samo su uginule, od čega – ne zna. "I ujutro ta četvrta što sam se borila dok sam otišla kod veterinara i vratila se i ona je uginula i onda mi je baš, od 9 do 12 sam maltene urlikala“, prisjetila se.
Prije par mjeseci vukovi su joj u dva navrata zaklali čak pet ovaca. Problemi o kojima nastoji ne razmišljati. A dolazi zima i snjegovi. Za Ljubicu strepnja. Krov štale posljednje dvije godine stoji napola urušen. Hoće li izdržati i ovu zimu, ne zna.
Budućnost joj nesigurna, no glavno da stoka preživi
"Kroz rad, preko dana i tako, ali uvečer kad legneš, složim kockice ne znam. nije baš jednostavno. Vidiš ona greda se skroz odvojila, kad je bio snijeg i jugo, one su tamo sve popucale, a onaj krov tamo drže bale“, objašnjava koliko je štala nestabilna.
Ako snijeg padne, kaže, ne zna šta će sa stokom, no, što je tu je, dodaje. Za popravak krova dovoljno novca nema. Sama ne može. Pa ni sanjati, imati želje. "Voljela bi da sve ovo sredim, da dovedem u neki red, a nemam pojma“, kaže za štalu i životinje. Kad smo ju pitali što želi za sebe, rekla je da o tome nije ni razmišljala pošteno.
Snove je ostavila tamo negdje početkom rata. Zaboravljene među knjigama o anatomiji, na medicini u Rijeci. Nesuđena kirurginja čija su jedina radost danas one njezine životinje.
Ako želite pomoći gospođi Ljubici, donosimo podatke za uplatu: ERSTE&STEIRMARKISCHE BANK D.D., HR0624020063208631589. Ukoliko uplaćujete iz inozemstva: SWIFT/BIC: ESBCHR22
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
Pravila objave komentara