Kao uvod u ovu meteorološku pripovijest vrlo je prigodna anegdota iz knjige Poljica: uzduh i vrijeme, o narodnim običajima, vremenu i klimi Poljica, području nedaleko, istočno od Splita, koja je objavljena početkom 20. stoljeća. Poljica je povijesno glasovito područje, koje je imalo autonomiju već u sklopu najranije hrvatske države, od 11. do 13. stoljeća, ali i unutarnju samoupravu i onda kad je polovicom 15. stoljeća potpalo pod mletačku vlast. Na čelu autonomne poljičke općine, koja je postojala do francuske okupacije početkom 19. stoljeća, bio je knez. Spomenutu knjigu napisao je dugogodišnji poljički župnik Frano Ivanišević. Knjiga je napisana živopisnim pučkim jezikom, a mi smo isječak iz nje, radi lakšeg čitanja, prilagodili suvremenom književnom hrvatskom jeziku.
Pročitajte i ovo
Dakle, pripovijest koja je kolala poljičkim pukom stoljećima, teče na sljedeći način. Poljički knez Marko Sinovčić otišao je u Mletke (Veneciju) duždu „na poklon“ (potvrdu vjernosti i poslušnosti). Dužd ga je lijepo ugostio i pratio na razgledavanju bogatog grada, pokazujući mu raskošne crtkve i palače. Naposljetku mu je, pun ponosa i samohvale, rekao: „Kaži ti meni sada, kad si se nagledao svega i svačega, tko može to silno blago procijeniti, i je li Bog ikome dao toliko toliko bogatstva kao Mlecima?“ Na to mu je knez Sinovčić domišljato odgovorio: „Lakše je procijeniti bogate Mletke, nego tri kiše u godini!!“ „Kako to?“, i „Koje kiše ?“, začuđeno ga je upitao dužd. Knez Sinovčić spremno mu je odgovorio: „ To su jurjevska, križevska i duhovska kiša; one Poljicama donose više blaga nego što ga ima u Mlecima!!“
SVE KOLUMNE MILANA SIJERKOVIĆA
Time je poljički knez samo obznanio i naglasio mišljenje hrvatskog puka, u to doba većinom poiljodjelaca, o presudnoj koristnosti proljetnih kiša za rast i razvitak bilja. To je prijeko potrebno napajanje tla, livada, njiva, voćnjaka i vinograda prije nastupa ljetne suhoće i beskišja, posebice izraženih u Dalmaciji (kojoj Poljica pripada). Puk je, radi lakše tvorbe i zapamćivanja vremenskih izreka, datumski „smjestio“ te prevažne kiše oko velikih proljetnih blagdana. To su: Jurjevo (23. travnja), Spasovo ili Križevo, odnosno Uzašašće Gospodinovo (40 dana nakon Uskrsa) i Duhovi (10 dana nakon Spasova). Premda su Spasovo i Duhovi, poput Uskrsa, pomični blagdani, najčešće se časte u svibnju. Ove je godine Spasovo bilo 5. svibnja, a Duhovi su 15. svibnja. Doduše. u nekim izrekama, posebice u sjevernim poljodjelskim područjima, koja su inače bogatija kišom nego južnija Poljica, spasovske i duhovske kiše navješćuju nepovoljno, kišovito ljeto!
No, u drugim, sušnijim krajevima naznačene su kiše, znak poljodjelskog blagostanja. Otud izreka: Spasovske i duhovske kiše pune podrume i koševe! Donekle im povlađuju izreke: Ako o Duhove pada kiša, to pomaže strni i time se slanina tusta napravi! , odnosno Mokri Duhovi, tusti Božić! Mokro (kišovito) je vrijeme, dakle, prikladno za rast žitarica, kao što su to ječam, zob i pšenica, a njihova se strn (dio stabljike biljke koji nosi klas, a koji ostaje nakon košnje) nekada koristila za hranu svinjama, što je pomagalo njihovu rastu i debljanju, pa zato i ukusnijem jelu na bogatom božićnom stolu.
