Nema ih više, ne viđam ih na te ve ekranima, ne skaču mi na zaslonu mobitela kada ujutro otpijem prvi gutljaj kave i stanem petljati po portalima.
Pročitajte i ovo
Nema više ostavljenih moreplovaca kojima mater javlja, negdje tamo na pučinu Pacifika, da mu se žena javno smuca s nekim mutnim muzičarem iz komšiluka, ravno na TV ekranu u svim praj tajmovima bivše nam države. Nema više suznih ispovjedi starleta koje je muž, ili manager, ili zli urednik naveo na blud, za sitne pare instalirao na jahtu punu poduzetnika, da se dečki malo igraju sa šezdeset kila mesa, dok ona jadna nije to mogla niti sanjati, čedno i naivno siroto djevojče.
Nema više tog polusvijeta, i ta me činjenica i ispunjava radošću. Da se razumijemo, nije baš da su nam u prajm tajm tv programa zasjeli sve samo akademici, znanstvenici i slični ljudi lucidnih razmišljanja, provlači se i dalje trash ekipa, ali da se primijetiti da se na naslovnicama i u tv programu ipak pojavljuju ljudi koji zaista nešto rade, koji se, k vragu, stvarno nečime i bave, koliko god rezultat tog rada bio loš.
Bude tu pjevača opskurnih pjesama i nakaradne lirike, ali ipak, taj je majstor žuljao stolac tonskog studija i nekog je vraga odradio u životu. Bude tu tv voditeljica dugih nogu i upitne pameti, ali žene ipak nešto rade, imaju radno vrijeme, znoje se pred dežurnim fonetičarima, čela orošenog od znoja, dok im one pokušavaju rastumačiti što je samoglasnik, što je suglasnik, i kako se taj vrag pravilno izgovara.
Nestao je polusvijet iz medijske arene, nema više olajavanja, nema više nebuloza i javnog sramoćenja, nema više onog očajničkog pokreta rukom kada svaki čovjek zdrave pameti hvata daljinski upravljač i žurno mijenja program, jer zaista više ne može gledati tu sramotu.
Mislite da nema?
Prevarili ste se.
Sve te juniorke Hohnjec, sve te mis naj pupak, mis naj umetci, mis kukac i mis palac, sve te nesretne sirotice željne ljubljenja slike svoje na ekranu, pod cijenu da ispadneš teški kreten, da te se odrekne zdravorazumski dio rodbine, sve je njih naslijedila nova sorta nametnika, a zovu se – političari.
Mediji nam pravilnom ritmikom, svakih mjesec dana izbace novog ministra, novog nebuloznog smušenjaka koji jednako kao i zvijezde realitya, lupeta gluposti, ne radi ništa, ali svega mi, eto ga na televiziji, njegova strina Milka iz Ciste Provo, ili Gruda, ili iz Oklaja, ponosno vadi rakiju i nazdravlja čitavom selu, jer njen mali je na televiziji.
Pa onda prepucavanja i izbacivanja viđenijih članova iz društva HDZ-a i SDP-a, pa onda presice u kojima se iznosi prljavi veš, afere oko predstečajnih nagodbi i oko zapošljavanja kumova i šire rodbine.
Politička pozornica nam se pretvorila u reality show u kojem vrijede ista pravila utakmice - budi dio javnog života, ispadni moron, zgrabi neki lovu i briši.
Jedina je razlika u tome što se nakon reality showa ugase kamere, čitav cirkus padne u zaborav, mi gledatelji poližemo rane na mozgovnim vijugama, obavimo mentalnu higijenu u smislu čitanja pametne knjige, i život se nastavi kao da ništa nije bilo.
Kod ovog novog reality showa su stvari ozbiljnije.
Ugase se kamere, ali i država ode u milu materinu.
Pomogao nam dragi Bog.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
