Sve mi je manje antipatična Željka Markić, a sve sam više ljut na revolucionare

Željka Markić instalirala štandove, pa skuplja potpise, želi promijeniti izborno zakonodavstvo, preferencijalno glasanje, izborni prag, koaliranja, mnoge stvari vrijedne razmišljanja i debate.

Iako početak izgleda takav, Željka Markić ne bi trebala biti glavni junak ove kolumne. Pogotovo ne onaj junak koji na kraju pobjedonosno odjaše u suton.

Naime, dok na TV Dnevniku gledam priloge o Željki Markić kako ponovo jaše, ponovo kovitla prašinu, skače po živcima svim oponentima, ovog puta okrećući protiv sebe SDP-HDZ junajted, dok je gledam kako robinhudovski prkosi medijskoj sjekiri koja je pokušava satrati, jer nema redakcije kojoj nije stala na žulj, i dalje o njoj mislim jednako, i dalje njen svjetonazor predstavlja sve ono od čega se ja preznojavam i od čega sam anksiozan, ali dok je tako promatram, sve mi je manje antipatična njena pojava, a sve sam više ljut na revolucionare.

Naime, svi mi koji već desetljećima pratimo zbivanja u ovoj naizmjenično sretnoj i nesretnoj zemlji, svi se mi sjećamo raznih Pernara kako magafonima potiču mase. Svi se sjećamo juriša na Markov trg i one makljaže u Radićevoj koja je čak donekle i mirisala na revoluciju.

Svi se sjećamo revolucionara koji su svojim tijelima priječili Horvatinčićeve bagere da zaoru Cvjetni plac i devastiraju srce grada. Svi se sjećamo na stotina aktivista u komandosicama, s šarenim maramama oko vrata, spremnih na borbu do posljednje kapi zelenog čaja, po posljednje karte za Močvaru.

Pročitajte i ovo Shalovanje Treći svjetski rat nam je pred vratima... Kolumna Hrvoja Šalkovića 'Ljubomoran sam na Dalmatince i shvaćam da mi je krajnji rok da dignem sidro i konačno se vratim u Zagreb!'

Zvuči nestvarno, ali godišnjih doba je bilo četiri i izmjenjivala su se svaka tri mjeseca

Svi se sjećamo Udruga koje sprečavaju deložacije, pa onda klinaca sa stadiona, grafitera u borbi protiv nakaradnih struktura, protiv Mamićeve klike, svima nam se ozari lice kada na televizorima vidimo zapjenjene mlade ljude u majicama s Cheovim likom, i nadamo se da je to baš ta nova mlada energija koja će raspucati strukture, koja će protiv sebe okrenuti SDP-HDZ junajted.

Ali šipak, uvijek se zajebemo, i to nisu TI mladi ljudi.

I umjesto svih tih srčanih, divljih mladih revolucionara, scenom harači Željka Markić, drma, žari i pali, što bi legendarni Ćiro rekao, galvanizira mase. Pa iako fizionomijom i bojom glasa podsjeća na kakvu šutljivu gospođu koja žuri kući s Dolca s placovinom pod rukom da ostvari svoj krajnji domet i skuha mužu ručak, Željka Markić ipak, bez jebemti, skuplja stotine tisuća potpisa za stvari koje su davateljima potpisa čak i slabo razumljive.

I iako su mi njeni ciljevi i njen svjetonazor blago rečeno grozni, iako sam u političkom smislu sve što ona nije, iako niti u ovom, niti u još pet života ne bih želio s njom popiti kavu, ipak, Željki Markić moram priznati jednu stvar.

Podcijenio sam je, kao što su je mnogi podcijenili. Pomela je čitavu bulumentu revolucionara koji su trebali mijenjati stvari, napravila smiješnima sve te klince u komandosicama, i što je najstrašnije, bojim se da je njena sudbina takva da na kraju pobjedonosno odjaše u suton.
 

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook