Pljusak po pljusak, nevera po nevera, i ljeto polako ostaje iza nas. Miriše nam jesen, čepovi su na Lučkom, radni narod se vraća kući s godišnjih odmora, hotelijeri broje novčiće, čuvari plaža se počeli dosađivati, zrak miriše na kestenje i kuhani kukuruz, a ja si mislim kako je ovog ljeta bilo fora prokrstariti jadranskom magistralom, od krčkog mosta, pa sve tamo do obronaka Biokova na jugu.
Često mislim o tom našem Jadranu i o fenomenu znanom kao hrvatska turistička ponuda. Više nego ikada prije, ovog sam puta posebnu pozornost obratio na arhitektonski spektakl našeg priobalnog područja, fenomen koji mi više niti ne primjećujemo, uzimamo ga zdravo za gotovo, sasvim smo se saživjeli s njime, a to je, ljudi moji dragi, zaista fenomen znan kao – raskalašena djeca bacala lego kockice posvuda naokolo.
Nekoć davno, ili možda i ne tako davno, Novalja je bila pitomo mjestašce sjeverne strane Paga, uredni niz ujednačenih kućeraka, s lijepim središnjim trgom i crkvom, simpatičnom rivom i šetnicom, i sve je to imalo neki urbano-graditeljski smisao.
Onda se dogodio turistički bum, desetci tisuća partijanerskih furešta su pohrlili na otok, investitori su tu vidjeli priliku, i u roku nekoliko godina Novalja se transformirala u nakaradnu nakupinu dvokatnica, trokatnica, peterokatnica.
'Odozgora promatra cirkus koji je ostavila iza sebe, i samo se slatko smije'
Jedno pročelje gleda na istok, drugo na zapad, jedan krov je ravan, drugi fura ukoso, jedno dvorište je veličine nogometnog igrališta, na drugo jedva uguraš dva stolca i aparaturu za kotlovinu. Na jednom je dijelu pločnik širok tri metra, sljedećih stotinu metara cesta uopće nema nogostup. Stvar izgleda prilično apokaliptično, kao da su nacrti nove vizure mjesta rađeni na opakoj pijanci udruge arhitekata.
Ali nema veze, porasli su nam, jelte, kapaciteti, povećan je broj noćenja, kreveta ima za koliko god furešta hoćeš.
Ali ako se čovjek spusti još malo više južno, recimo na onaj famozni potez Split – Omiš, dio magistrale na kojem, za uspješnog tranzitnog dana, prosječna brzina gibanja automobilom dosegne munjevitih sedam kilometara na sat, e tamo počinje pavi rokenrol.
Stobreč, Strožanac, Krilo Jesenice, Dugi Rat, Duće, Podstrana, pa to je čudo arhitekture. U ovom dijelu svijeta traje natjecanje u brzinskom dizanju nova dva kata na kući, dva kata koji se fino nadovezuju na nekoliko katova od prethodne sezone. Ima tu i labudova na ulaznim kapijama, i lavova, mramor bijeli, pravi brački, nema ti tu brale moj zajebancije.
Ali nije to, zapravo, najveći problem. Nije problem u toj divljoj gradnji, u svemu tome što smo napravili našoj obali, u svim tim načinima kojima smo silovali magistralu. Nije problem u tome što nam priobalje sliči na određena prigradska naselja istočnog Perua, sa sasvim jasnim detaljima stare škole gvatemalske divlje gradnje. Nije u tome fora.
Problem je u tome što sam ja malo ljubomoran na te Dalmatince, koji dignu dva kata na kući, onako sami od sebe, pa pecaju furešte cimer fraj tablama.
Ljubomoran sam na njih što ne tangiraju živu silu, inspektorate, arhitektonsku estetiku, ljubomoran sam na njih, dok onako samouvjereni do jaja sjede u hladu listova loze, piju bevandu, opale balote, pa onda kada jednom zaspu, onda im drvenu kutiju omotaju hajdukovom zastavom i furaju ih na Lovrinac.
Ja živim u Masarykovoj ulici u srcu Zagreba grada, austrougarskom graditeljskom biseru znanom kao urbana gradska jezgra, i kod mene u ulici nitko ne diže dodatni kat zbog furešta, niti ikome ne pada na pamet instalirati uže za sušenje rublja na pročelju, a opasno je čak i kopati nos kraj prozora, jer sve je to zaštićeno, sve je to spomenik kulture, i postoje ozbiljne šanse da ti zbog najmanjeg prekršaja oni iz Zavoda za zaštitu spomenika pošalju kaznenu ekspediciju u vidu streljačkog voda.
Moja je ulica tiha i pristojna, tu još uvijek šetaju fine agramerske bakice u kožnim rukavicama, tu nitko ne sjedi u hladu listova loze, nema bevande i balota, i još nikada nikoga, kada je zaspao, nisu omatali u hajdukovu zastavu.
Tu kod mene, u mojem dijelu Zagreba grada, tu se zna red i poredak, tu je sve fino i pristojno, nitko se ne inati inspektoratu i arhitektonskoj estetici, nema cimer fraj tabli, svi razgovaraju prigušenim glasom, i veća je šansa da umreš od dosade nego od bagera za borbu protiv bespravne gradnje.
I zato sada, dok sjedim na terasi kafića u Strožancu i pišem ove retke, zato sada shvaćam da sam pomalo ljubomoran na Dalmatince, i shvaćam da mi je krajnji rok da dignem sidro i konačno se vratim u Zagreb.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
