Kakve su retoričke vještine Tihomira Oreškovića teško se može procijeniti s obzirom na mali broj javnih obraćanja. No, loše baratanje hrvatskim jezikom svakako je otegotna okolnost. Međutim, retorika kao umjetnost uvjeravanja uključuje mnogo više od „stila“ i „izražavanja“ te u fokusu prije svega trebaju biti vještine argumentiranja.
Pročitajte i ovo
Kako će se Tihomir Orešković u tome snaći i što će pokazati, također trebamo pričekati i vidjeti. No, na ismijavanje mandatara zbog lošeg hrvatskog nije se trebalo čekati. To i ne čudi jer su kritike utemeljene, međutim samo djelomično.
Ono što je opravdano jest kritiziranje njegove govorne izvedbe koja zbog lošeg poznavanja jezika kojim bi trebao govoriti itekako pati. Nedostaje mu sigurnosti, odlučnosti, ne može biti elokventan niti govorno tečan, a od premijera se očekuju upravo te vrline. Čovjek koji želi da mu se vjeruje, mora izgledati kao onaj kojem se može vjerovati.
No, povijest, kako hrvatska tako i svjetska, uči nas da su postojali ljudi koji su izgledali kao da znaju o čemu govore, koji su izvedbeno bili vrlo uvjerljivi, odavali samopouzdanje i isijavali autoritet kojim su s vrlo malo riječi pobijali svaku kritiku i diskvalificirali kritičare.
Ljudi koji su dobrom govornom izvedbom kompenzirali nedostatak logičnosti i dobre argumentacije jer su zahvaljujući talentu i govorničkoj izobrazbi djelovali uvjerljivo, riječima su „zavodili“ publiku koja je zaboravila kritički promišljati ono o čemu se govori. I upravo takvi govornici retorici su priskrbili negativan imidž jer je dobar retoričar postalo šifra za dobrog „muljatora“.
Međutim, postoji razlika između manipuliranja (korištenja floskula, praznih fraza, djelovanja na emocije….zakamuflirano u dobru govornu izvedbu) i uvjeravanja (vještog korištenja argumenata, razumskog i logičnog obrazlaganja). Govorna izvedba jest važna za dobrog retoričara, ali nije jedino na što valja obratiti pozornost.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara. Pitanje je, dakle, može li Tihomir Orešković biti dobar retoričar unatoč lošem baratanju hrvatskim jezikom? Odgovor je – da, ali teško. Jer mu je elokvencija potrebna da bi pokazao svu svoju stručnost, sposobnost, kompetenciju. No, s druge strane, lakše je čovjeku koji ima kompetenciju usavršiti govorničke vještine nego onome s govorničkim talentom, stjecati stručnost i znanje.
U hrvatskom političkom diskursu često se manjak znanja i stručnosti očitovao u manjku logičnih argumenata, a logični argumenti često su zamjenjivani osobnim napadima i uvredama. Teme o gospodarstvu, zapošljavanju i investicijama, nerijetko su prelazile u rasprave o ideologijama, svjetonazorima i međusobno optuživanje. Politička sučeljavanja prerastala su u osobna prepucavanja i rasprave na rubu civiliziranosti. A svi akteri dobro su vladali hrvatskim jezikom. No, nisu bili dobri retoričari.
Tihomir Orešković nije tražio 100 dana mira da se pokaže kao mandatar, ali bi trebao dobiti 100 dana mira da svoje komunikacijske nedostatke popravi (što mu je uz dobre učitelje hrvatskoga za strance sasvim dovoljno). Nadamo se samo da će to i napraviti, imajući na umu Ciceronove riječi: Znanje bez elokvencije je beskorisno, a elokvencija bez znanja je opasna.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
