Kći ubijenog Ive Pukanića ispričala kako se nosila s preranim gubitkom roditelja: ''Preživiš, a ni ne znaš da si preživio''

Galerija 0 0 0 0

tri vijesti o kojima se priča Na sjeveru Hrvatske Pucao u nevjenčanu suprugu i njezinu sestru: Jedna žena preminula, ubojica u bijegu Upitna kvaliteta Nove kuće se raspadaju: Banovina je obnovljena, ali - kako? Provjereno istražilo stanje na terenu nova obveza Velika promjena za strane radnike! Vlada donosi novi zakon: "Oni koji imaju kontakt s ljudima morat će..."

Saru Pukanić obiteljska je tragedija pogodila dok je bila u srednjoj školi. Njezin otac, novinar Ivo Pukanić, ubijen je kada imala 17 godina, a četiri godine kasnije ostala je i bez majke.

''Sigurno bih bila samopouzdanija. Ali možda bih isto bila sje*ana. Da su ostali živi, sigurno bih bila ista. Tata me jako razumio. Bili smo dosta slični'', prisjeća se Sara. Žao joj je što svoje roditelje danas ne može fotografirati. A upravo je njezin otac na nju prenio ljubav prema fotografiji. Za portal Pukotine ispričala je da se on prvi počeo baviti fotografijom i volio fotografirati žene. U tome su slični.

Sara svojim fotografijama prikazuje žene – hrabre, snažne, nježne, samopouzdane, nesigurne, uspješne… Ali u sebe i svoju moć ponekad, priznaje, i sama posumnja.

Pročitajte i ovo Snaga kakva se rijetko viđa Nema što ne može Luka: ''Kad sam pitao mamu zašto nemam šaku, rekla je - ne brini, narast će ti''

''Zašto fotkam žene? Pa zato što sam opčinjena ženama. Žene su prekrasne. Volim se družiti s njima. Ali ih možda još više volim gledati... Iako to zvuči malo luđački, ali zbilja. Kad ih vidim, jednostavno mi je preteško samo ih pustiti da odu i zaboraviti na njih, želim ih zabilježiti na neki način. Ne mora biti klasično lijepa, ali ako ima neku posebnost, ostanem očarana time.

Znaš što, mislim bi se žene trebale puno više držati zajedno. Da se držimo zajedno kao što to čine muškarci, mogle bismo napraviti zbilja velike stvari. Odgajane smo tako da smo nesigurne, da se stalno moramo dokazivati i onda nastanu ta rivalstva među nama'', kaže.

Nedostižan san ipak je dostignut

S 28 godina Sara je odlučila upisati Akademiju dramske umjetnosti. Otkrila je i kakav je osjećaj ponovno se vratiti u studentske dane, ali i da je u sebe uvijek sumnjala – sve do jednom.

''Joj, ta Akademija mi se uvijek činila nedostižna. Opće je mišljenje da svi koji nešto umjetnički vrijede, idu na Akademiju. To je toliko glup koncept razmišljanja, ali ekipa tako misli. Zato mi se činilo da nisam dovoljno dobra za to. Kao, ma ne, nije to za mene.

Pročitajte i ovo Sigurno utočište Dina pliva i po 13 sati u komadu, pokušala je preplivati Sjeverni kanal: ''Biti hrabar ne znači ne bojati se ničega...''

I onda s vremenom – trebalo mi je toliko godina, gledam svoje fotografije i odjednom shvatim: pa ja jesam dovoljno dobra. Kad staviš sve na hrpu, ima tu materijala. I pomislim - pa zašto ne bih probala'', priča.

Ipak, boji se samoće, priznaje. Teško je ostati sam sa svojim mislima, kaže Sara, ali sreću pronalazi radeći ono što voli. ''I kad imaš nekoga koga voliš i tko te voli. Tako jednostavne stvari, a tako teške za pronaći. Preživiš, a niti ne znaš da si preživio'', kaže Sara.

Priču o Sari donosimo u suradnji s portalom Pukotine.hr, a razgovor s njom pogledajte u videu.