Srbija. Nitko tko u hrvatskom društveno-digitalnom prostoru drži do sebe, ne može izbjeći temu Srbije. Kraća ili duža kritička crtica, osvrt ili opus. Na gotovo beckettovski način, mi smo jedan drugome potpuno nebitni i to nas stalno motivira. U kratkoj apsurdnoj drami Gogolj i Puškin Daniila Harmsa, koja kao da opisuje odnose dvaju susjednih zemalja, dva velika književnika na sceni stalno padaju i spotiču se jedan o drugog uz uzvike: „Opet taj Puškin! Kakva pakost, nikad mira! Opet o Gogolja!“.
Pročitajte i ovo
I dok je za jedne Srbija nepresušno vrelo razgovora koje razvodnjuje našu, i bez toga AgrohardKor svakodnevicu, drugom je ozbiljan politički i gospodarski partner. Prije „kusur“ dana, srbijanski predsjednik Nikolić boravio je u državnom posjetu Pekingu gdje se sastao s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom. Osim što je isposlovao 14 milijuna eura donacije, Nikolić je dobio medalju i postao počasni građanin Pekinga.
"Nas i Kineza tristo milijuna"
Naša digitalna stručna javnost – iako malobrojna – odmah se sa velebitskih visina nasmijala i dobrosusjedski izrugala susretu kao „žicanju“ i „nas i Kineza tristo milijuna“. Jedni su poručili da ni Kina ni Srbija nisu važne (zato i troše vrijeme, jer nije važno). Drugi su pak strogo i pomalo očinski savjetovali da je vrijeme da Srbija prestane moljakanje i vozikanje i umjesto toga počne – raditi.
To je razumljivo. Naša zbilja i naš specifičan pristup vanjskoj gospodarskoj politici lako stvara dojam da su izgradnja bilateralnih odnosa i privlačenje investicija – sve samo ne rad. S tim mjerilima, s ove strane Dunava sigurno se čini da Srbi suše opanke na vjetru koji puše svaki puta kada Vučić-Vučko prozbori riječ. No, budući da rezultat podrazumijeva vrlo jasnu vezu između ideja, riječi i djela, stvari nisu baš takve.
Spotaknimo se sada o „Gogolja“ i pogledajmo tu kinesko-srpsku vezu. „Nikolić je u Kini dočekan kao car“, ushićeno se hvali jedan srpski portal. No i mi imamo kraljicu, zar ne? Ta i naša je Predsjednica prije više od godinu dana bila primljena s najvišim počastima. Naravno. Prijem najviših državnih dužnosnika je standardna procedura. Naša predsjednica nije bila zakinuta ni za što, te je kao i Nikolić uživala u razdraganoj dječici koja su mašući zastavicama pozdravljala goste. Sve isto. Uz nekoliko tananih nijansi.
Uspoređujući televizijske snimke sastanaka Nikolića i Grabar-Kitarović s kineskim vodstvom, naše domaće dobrodušno i blago šovinističko oko može pomisliti da su sva lica ista. Kineski predsjednik sjedi okružen nekim Kinezima – big deal.
Strogo odmjereno i simbolično
Samo je problem u tome što su na sastanku s Nikolićem bila prisutna oba najviša vanjskopolitička dužnosnika – direktor vodeće skupine za vanjsku politiku Komunističke partije Kine Yang Jiechi i ministar vanjskih poslova Wang Yi, koji su na sastanku s Grabar-Kitarović poslali samo svoje pozdrave i komplimente. Budući da kineski državnici ne funkcioniraju po principu: „Mile, jel' možeš sutra na sastanak? Ajd' ako nemoš ti, pošalji svog malog iz uprave“, i sve je strogo odmjereno i simbolično, ovo nažalost možemo tumačiti samo na jedan način.
Komparacija situacije je neizbježna, pogotovo kada se radi o našoj galaksijskoj misiji privlačenja investicija u čiju su svrhu utučene tisuće političarskih norma sati i preboljeno na stotine grčeva jezičnih mišića.
Sveukupne kineske investicije u Srbiji već premašuju dvije milijarde eura. Tu su i ugovori o financiranju projekata obnovljivih izvora energije, izgradnje prve srpske elektrane na otpad, postrojenja za zbrinjavanje medicinskog otpada te cestovne infrastrukture.
Kineska kompanija Hebei Iron & Steel kupila je gubitničku željezaru Smederevo za 46 milijuna eura i sada kani uložiti najmanje 300 milijuna eura kako bi od prostačke balkanske željezare stvorila visoko konkurentnu europsku craft-tvornicu elegantnih metalnih proizvoda. Svakako je lijepo da su pri tome Kinezi ostavili sve radnike. Postignut je i sporazum o prodaji Kinezima talionice RTB Bor.
Osim toga, China Communications Construction Company počela je izgradnju 17,6 km dugog dijela na cesti E763 između Surčina i Obrenovca. Kompanija CRBC, koja je već izgradila 211 milijuna eura vrijedan most Mihajlo Pupin, trenutno projektira industrijski park u Srbiji (uz autocestu Bar-Boljare u Crnoj Gori), a zainteresirana je i za izgradnju luke na Dunavu, u blizini spomenutog Pupina.
I u energetici je energično. U sklopu 670 milijuna eura vrijedne obnove termoelektrane Kostolac, Kina je osim izgradnje novog energetskog bloka započela i radove na povećanju kapaciteta rudnika ugljena Drmno. Korporacija CMEC trenutno slaže modernu mašineriju te će do 2020. Srbija od Kostolca imati 350 MW energije. 85 % novaca za projekt daje kineska EXIM banka. Istovremeno se pregovara s kineskim HEAG o izgradnji 500 MW-nog vjetroparka vrijednog od 750 milijuna do 1 milijarde eura.
"Ali to nije sve!"
„Ali to nije sve!“ – kako obično s TV ekrana kaže prodavač pojasa za liječenje gangrene. China Communications Construction Company obećala je uložiti još oko 200 milijuna eura u izgradnju obilaznice oko Beograda. Isto tako, u sklopu projekta gradnje pruge Beograd-Budimpešta, počela je rekonstrukcija željezničke dionice Rasputnica „G" - Rakovica-Resnik ukupne dužine 7,5 kilometara. Kineska banka Bank of China nedavno je u Srbiji otvorila svoju prvu podružnicu. I na kraju svega, tu je izgradnja 60 milijuna eura vrijedne tvornice automobilskih dijelova kompanije Mei Ta. Uf!
Sada smo došli do trenutka kada nevoljko, sramežljivo izbjegavajući direktan pogled u ogledalo, pomislimo na Hrvatsku. No mi se nemamo čega sramiti. Za razliku od Nikolićevih 14 milijuna, Predsjednica je prije godinu dana iz Kine donijela veseli iskorak, a onda je nakon sastanka 16+1 u Rigi gospođa Dalić govorila otprilike o stvaranju potencijalnog okvira za razmatranje mogućnosti okvirnog razmatranja. Naravno, gospodarske spone između Hrvatske i Kine postoje, ali možda je bolje ne kopati preduboko – hongkongško vijeće za razvoj poslovanja (HKTDC) govori o 3,6 milijuna dolara direktnih kineskih ulaganja u Hrvatsku 2014. Detaljni osvrt na hrvatsko-kinesku suradnju možete naći u radu Kristijana Kotarskog i Lidije Kos-Stanišić, no njihovi zaključci – iako znanstveno suzdržani – neće vas puno razveseliti. Citirajući Liu Zuokuija iz kineske Akademije društvenih znanosti, jedan od ponajboljih poznavatelja kinesko-balkanskog kola, Dragan Pavličević, piše da Kina smatra Srbiju velikim, a Hrvatsku malim gospodarstvom u kojem su svi užasno entuzijastični, a ništa se ne događa (genijalno je kako nas iz Pekinga s lakoćom čitaju kao Zagora).
"Vučić u nesvrstanoj renesansi"
Istovremeno, preko plota, Aleksandar Vučić i njegovi žive u nesvrstanoj renesansi. Ne radi se samo o Kinezima. Službene stranice programa US Aid otkrivaju da je u razdoblju od 2011. do 2016., Srbija od SAD-a dobila oko 68 milijuna dolara. Mi – svega 2,2 milijuna. Poput kakve antihrvatske urote, i stranice Europske komisije javljaju da je po pretpristupnom fondu (IPA I), Srbija od 2007. do 2013. dobila gotovo 1,4 milijarde novaca. Hrvatska – 841,5 milijuna. No je priča stala ulaskom u EU, dok Srbija nastavlja rovariti po IPA II fondu te će od 2014. do 2020. dobiti još 1,5 milijardi. Dakle totalni vanjskopolitički „highlife“ začinjen drugim znakovima pažnje poput ruskih MIG-ova, donacije američkih Humveeja i Airbusovih helikoptera.
Vraćajući se na Kinu, valja dodati kako je Srbija ukinula vize za boravak Kineza do 30 dana. Vješto igrajući između država, Beograd se sada u slučaju razmirica s SAD-om, EU-om ili Rusijom može osloniti na Peking. Kod nas se to s prijekorom naziva sjedenjem na dva stolca. No ovdje se ne radi o sjedenju na stolcima već o ležanju na čitavom kauču, a to je sasvim nešto drugo.
Sve ovo je zapravo lamentacija, jadikovka mediteranskog cvrčka na čvoru crne smrče koji je mislio da taj njegov čvor nije samo komad drveta već i pravi, važan geostrateški i ekonomski čvor. Prije par godina, posebno prije svih ovih izbora, moglo se odasvuda čuti dosta govora o ugledanju na model Dubrovačke republike. O izuzetnom političkom i geografskom značaju Hrvatske koji se mora pošto-poto iskoristiti. No nešto je traljavo u državi Danskoj i netko konstantno zabrljava ono što je u principu nezabrljivo. Stanje podsjeća na scenu s izvjesnim Regočem iz Priča iz davnina, koji je Kosjenki na njeno pitanje zašto takav silni čovjek ne izgradi krov protiv studeni, odgovorio: E, zašto bih? – Lud si ti Regoču, zaista si lud – prokomentirala je Regočev mentalni sklop Kosjenka…
Što reći? Ispada da ceo fudbal stabilno promašujemo mi, a Srbi su veći Dubrovčani nego što ćemo mi ikada biti.
'Dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa i kineske vanjske politike. Rođen je 1983. godine u Zagrebu; diplomu i doktorat stekao je na Moskovskom državnom fakultetu za međunarodno odnose.Član je ekspertne skupine Instituta za europske i globalizacijske studije a u slobodno vrijeme besplatno predaje kolegij o povijesti Kineske vanjske politike.'
'Stavovi i mišljenja autora kolumne osobni su i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala DNEVNIK.hr.'
