Pedeset godina, procjenjivalo se tada, no, i naprave za miniranje u međuvremenu su napredovale, pa se ipak smatra kako prvotnu procjenu možemo prepoloviti. Za ljude koji žive u blizini rizičnih područja, to ipak znači još godine i godine života u opasnosti. Marija Sigur za odrastanje svoje djece nikad ne bi poželjela bolje mjesto, čist zrak, domaća hrana, život uz životinje i beskonačno prostora za igru. Samo je jedan problem, svuda oko njih su minska polja.
Pročitajte i ovo
'To što se razminirava, razminirava se na gornjem kraju sela i donjem, a baš oko nas i ne', kaže za Provjereno gospođa Marija. Stoga je u ovom malom selu pokraj Siska svaki krivi korak opasan po život. Mladim je obiteljima još teže, jer je teško kontrolirati zaigranu djecu. 'Pa nije baš ugodno biti roditelj i da djeca žive u takvom okruženju. Oni su u biti odrasli s tim i njima je to dio svakodnevice, dio normale, oni su naučeni s tim živjeti, znaju da se moraju čuvati, a svaki dan jednostavno ponavlja se jedno te isto', priča Marija.
Pažljivo s loptom i bez nogometa
Kristijan i Josip slušaju i paze te su nerazdvojni i poput većine svojih vršnjaka vole biti u prirodi, a poljima se kreću samostalno i bez straha. 'Govore nam da ne smijemo ići u mine, zato da nam se ne bi što desilo, to često govore, tako da znamo kuda treba ići, govore da pazimo', rekao nam je Josip Sigur. Ne pada im na pamet, kažu, dolaziti ovdje s loptom. 'Nema šanse da mi igramo nogomet kraj minskog polja, da nam lopta ne bi odletjela i da se nama ne bi što dogodilo', dodaje Kristijan Sigur.
Na oranici na drugom kraju sela Joso Žarković nije mogao dočekati pirotehničare. Nestrpljivi seljak nije imao izbora, živi od poljoprivrede pa je uzeo stvar u svoje ruke. 'Nismo imali gdje vrta posaditi, onda smo ga sadili ovdje na jednom djelu pa smo onda išli još malo dalje pa još malo dalje pa smo došli do dalekovoda i onda su svi vikali i sugerirali nemoj dalje ići i mi dalje nismo išli, nismo se usudili dalje ići od dalekovoda, a i ovo smo išli na vlastitu odgovornost, na vlastitu odgovornost i eto dogodilo se da se nikom ništa nije dogodilo', priča Joso.
Ne može u šumu, boji se mina
Nekim čudom ništa se nije dogodilo, a Joso ne ide dalje dok pirotehničari ne očiste zarasla polja, umjesto kukuruzom, posijana minama. Iako je minama bolje mjesto u šumi nego u dvorištu, to nimalo ne olakšava život ljudi koji o njoj ovise. 'Ja u šumu ne mogu, mi se grijemo na drva, nama su drva jednini energent, ja u svoju šumu ne mogu jer se bojim mina', ističe Joso.
Čak 20 posto stanovništva Hrvatske još uvijek živi na minski sumnjivom području. Još 954 kilometra četvorna nisu razminirana, što je površina veća od Zagrebačke županije. 'Nemamo stradavanja djece od 2004. godine, od studenog, nažalost stariji i odrasli vrlo često nemarno prolaze naše oznake minske opasnosti stradavaju na terenu', kaže Mladen Crnković iz Centra za razminiravanje. Do kraja sljedeće godine trebale bi se od mina očistiti okućnice, do 2014. poljoprivredna zemljišta, a do 2019. šume i preostale površine.
Od slikara, do pirotehničara
U nedostatku radne snage, danas pirotehničar može postati bilo tko - naravno tek nakon višemjesečne edukacije. Zoran Nojković je u potrazi za poslom sasvim slučajno naišao na oglas za ovaj opasan posao, a tek nakon pregovora s obitelji odlučio se na taj korak, prešavši na njega, sa slikarstva. 'Zajednički dogovor je mene i žene da se svaki dan javim poslije posla, bar sms porukom, kad završi radno vrijeme, da sam izašao iz trase', kaže Zoran, Riječanin s prebivalištem u Osijeku trenutačno, koji radi u okolici Siska i gdje će tri tjedna provesti na terenu.
'Svaki dan razmišljate o opasnostima tog posla, ali postupajući prema pravilima posla ili službe tog posla minimalizirate to', objašnjava Zoran. Nažalost i uz postupanje prema pravilima posla neki pirotehničari su stradali. S trideset i tri godine, Safid Hegić kao voditelj pirotehničara na jednom radilištu nagazio je na protupješačku minu. Ostao je bez obje noge, prsta na lijevoj ruci, a desna ruka teško mu je ozlijeđena. 'Lakše ozlijeđeno je uho, lijevo oko i zubi što je poizbijalo i tu malo gelera ima, što je dobro', priča Safid.
'Meni je, da izvinite, jaja odnijelo'
Međutim i uz teška stradanja kolega opasan posao moraju nastaviti, jer svakom izvađenom minom spase nečiji život. 'To je pravo zadovoljstvo, zato što iza nas ostaju čisti tereni i iako toga ima još puno, i previše, ali barem onaj dio koji odradimo je siguran', ističe Zoran. A odmah uz minsko polje gdje slikar Zoran s kolegama pirotehničarima razminira, zemlju bezbrižno obrađuje Stjepan Filipović. Iako bi većina ljudi bez razmišljanja pobjegla, Stjepan se ne boji, navikao je tako živjeti, a kaže kako često odlazi iza znakova zabrane.
Danas gotovo svatko može postati pirotehničar, jer kadra je ionako premalo pa kao pirotehničar prolazi i slikar. 'Mi smo već navikli, kao ove divlje svinje gledamo kud one prođu tud i mi', kaže Stjepan i dodaje kako je on svoje već riskirao. Riskirali su i drugi, ali neki nisu uspjeli izbjeći mine, ali na sreću ipak nisu izgubili život. Ivan Hodalj nastradao je u vlastitom dvorištu. Stotine puta prošao je prilazom do vrta, međutim jedan je umalo bio tragičan. Susjedi su čuli eksploziju, pronašli ga i spasili mu život, a posljedice su teške tjelesne ozljede. 'Ja sam 90 postotni invalid, meni je da izvinite jaja odnijelo, i ovdje imam 12 konaca i ovu nogu kalašilo i 300 čuda i to je tako, da', objasnio je, pomalo i u šali, gospodin Hodalj.
Nizozemac strada i vratio se na Vis kako bi upozorio na opasnosti od mina
Koliko su opasna minirana područja, nažalost pokazuju primjeri stradalih turista. Možete li zamisliti da tijekom ljetovanja u Španjolskoj ili Francuskoj član vaše obitelji strada od mine? Upravo se to dogodilo 27-godišnjem Nizozemcu, čije se romantično putovanje s djevojkom pretvorilo u noćnu moru. Šetnju po brdima iznad Komiže prekinuo je prasak protupješačke mine, a nakon što se oporavio, Nizozemac se na Vis vratio. 'Došao sam ovdje upozoriti na opasnost od mina. Stvarno želim da vlasti nešto učine jer evo prošlo je tri mjeseca i ništa se nije promijenilo. Nigdje nema nikakvih znakova, nikakvih upozorenja. Stvarno je opasno!', rekao nam je Tesse Stek.
Opasno je i za ljubitelje lova, pogotovo strance koji ne poznaju teren. Nesretni talijanski lovac u benkovačkom je polju izgubio život. Nakon što je otišao u lov s prijateljima, više se nije vratio. Oko 22,50 u polju zvanom Pržine u istom mjestu 10 metara od makadamskog puta pronađeno je njegovo mrtvo tijelo. Oko stotinu ljudi poginulo je od mina nakon Domovinskog rata, a 120 je preživjelo s težim tjelesnim ozljedama. Nadajmo se kako neće biti potrebno još pedeset godina da se Hrvatska očisti i da će Josipova i Kristijanova djeca voditi krave na polje na kojem neće biti oznaka upozorenja.
