Bez struje i vode, ovi ljudi žive u uvjetima u kakvima nitko ne bi trebao živjeti: ''Najgore mi je nju čuti kako plače od boli jer ju štakori grizu u krevetu''

''Dok sam bio deset dana u bolnici zbog operacije nakon moždanog udara nju nitko nije obišao, deset dana nije ništa jela niti pila. Molio sam neke ljude da ju obiđu samo, nitko nije došao'', priča nam 62-godišnji Hamid Šehić, koji s teško bolesnom suprugom Zijadetom živi u uvjetima nedostojnima čovjeka.

Bez struje i vode na samom rubu Zagreba žive u napuštenoj baraci u kojoj ih grizu štakori. ''Toliko su veliki da im je samo rep dugačak barem 20 centimetara. Najgore mi je noću ili ujutro čuti nju kako jauče i plače od boli dok ju grizu u krevetu'', kaže Hamid i pokazuje na nepokretnu Zijadetu (56).

Jedan od tisuću pacijenata

Ona je prikovana za krevet, a osim što ne može hodati, trpi i snažne glavobolje zbog ciste na mozgu koja se ne može operirati. Teško joj je govoriti zbog operacije jednjaka od prije nekoliko godina. Hamid je u travnju prošle godine imao moždani udar.

''Doktorica mi je rekla da samo jedan od tisuću ljudi preživi takav udar, da sam čudo'', govori nam. I dalje mora ići na česte kontrole i preglede, a s lijekovima nakon operacije ne smije kasniti niti minute. Da ih slučajno ne zaboravi popiti brine Zijada.

Bezuvjetna ljubav

Njihov se život iz temelja promijenio nakon što se Zijadeta razboljela, a Hamid ostao bez posla. On je 43 godine radio u Viaduktu, a Zijadeta je bila tajnica. ''Živjeli smo prije u jednoj kućici nedaleko  odavde. Kad smo ostali bez posla, došli smo ovdje i nismo nikako uspjeli otići'', priča Zijadeta.

Koliko brinu za jedno drugo vidi se i iz njihovih pogleda. Ona mi ne priča o svojoj muci, već njegovoj. A njega brine samo ona i da njoj bude bolje. ''Ma ja bih i sam nekako platio barem nekoj ženi ili nekome koliko treba da bude s njom 2-3 sata dok ja odem obaviti neke stvari koje treba'', govori mi Hamid dok sa smješkom gleda Zijadu kako priča volonterki da joj prvi puta nije hladno u krevetu. ''Samo nek joj je toplo'', kaže mi.  

Tuširanje - nedostižan san

U baraci kod Ljubljanske avenije žive oko pet godina, a posljednje četiri bez struje. Od tada su u mraku, bez vode i grijanja. O tuširanju mogu samo sanjati. Imaju improvizirani WC do kojega Zijadeta može doći samo – puzeći po podu. Istom onom podu na kojemu je ležala nakon što je tijekom potresa pala s kreveta i čekala pomoć dok su po njoj hodali štakori, a Hamid tražio pomoć kako bi mu pomogli dići ju u krevet.

Pomogla su mu dvojica policajaca koji su bili u blizini, a jedan od njih nije mogao okrenuti glavu od njihove sudbine. Obratio se Vesni Mišak iz udruge ''Dobra volja'', koja je Zijadetu i Hamida odmah posjetila. Na prizore koje je tamo zatekla nije ostala ravnodušna, kao ni mi.

Život u konstantnom strahu

Hamid nas je, dok nam je pokazivao unutrašnjost barake i pričao kako je nakon operacije ležao u krevetu pored zida punog vlage i plijesni, na čiji vas miris nitko ne može pripremiti, stalno upozoravao na velike rupe u podu koje su duboke više od jednog metra, a u njima ima i vode.

''Samo pazite, molim vas, da ne stanete tu na prag. Ići ću ja prvi da ne padnete'', rekao mi je sekundu prije nego što je sam upao u rupu. Ni sam ne zna koliko se puta izvlačio iz rupe nasred kuće. 

Druge rupe, one u zidovima, napravili su štakori. U neke od njih Hamid je stavio štapove kako bi pokušao spriječiti glodavce da ulaze u kuću, druge je pokušao blokirati limenkama i starom odjećom. Dodatnu štetu baraci je nanio i potres nakon kojega im se podignuo pod, a popucao je i strop.

Kao da im i ovako nije dovoljno teško, ovi ljudi žive u stalnom strahu od nerijetkih pokušaja provala. Intervenirala je i policija, koja se počesto tamo nađe slučajno, jer Hamid i Zijadeta ih ionako ne mogu pozvati jer mobitele nemaju gdje puniti, pa su im često isključeni, osim kada ih on uspije malo napuniti u obližnjem uredu.

Na pitanje što jedu i kako kuhaju, Hamid nam pokazuje štednjak koji je dobio od jednog kolege. ''On je to htio baciti. Ali, evo, tu imamo plinsku bocu pa mogu skuhati čaj'', kaže.

Kada može Zijadetu kratko ostaviti samu, što i nije baš često, on skuplja boce kako bi mogao kupiti nešto hrane, najčešće konzerve gotove hrane jer im je to najlakše pripremiti, a ne mora se spremati u frižider koji ionako nemaju.

Dobili kontejner, ali privremeno

''Dok sam bio u bolnici, nekoliko puta su joj pokušali provaliti. Ležala je tu i umirala od straha s baterijom u ruci'', kaže Hamid. Naišla je policija, provalnici su se razbježali, a policajci su, kada su vidjeli Zijadetu, kontaktirali i Centar za socijalnu skrb. ''Tek nakon deset dana došla je radnica. Nakon toga se ništa nije promijenilo'', rekli su. Iz Centra su nam pak kazali da ih redovito obilaze i posjećuju, a njihov odgovor pročitajte ovdje.

Volonterka Vesna Mišak iz ''Dobre volje'' kaže nam da je neosporno da ovi ljudi trebaju novi dom. Da su spremni otići u bolji život, kaže nam i Hamid. Zasad su, nakon što su ih posjetili volonteri, dobili kontejner na privremeno korištenje dok se ne nađu bolji uvjeti za život.

Prvi put nakon godina spavanja u hladnoj i vlažnoj baraci spavali su u toplom kontejneru. Dobili su i plinsku grijalicu koju ih je pak bilo strah puno koristiti jer ih je potresla nedavna smrt osmero mladih kod Posušja.

Pročitajte i ovo Klizište odsjeklo cestu Put na posao i u školu u oba smjera cestom širokom dva metra? I to je moguće: "U 21. stoljeću ovakvi problemi, ljuti smo“

''Ja sam se samo molila Bogu da se nešto barem promijeni, samo da malo bude bolje. A onda su se sve te molitve uslišale i došla je Vesna, došli ste vi, nismo sami'', kroz suze govori Zijadeta.

Hamid i Zijadeta nemaju djece, nemaju nikoga od obitelji. Imaju samo jedno drugo, mačka Tigra, nadu da će se njihov život promijeniti, da topli tuš više neće biti nedostižan san i da će život u mraku postati prošlost.