KAD SU HRVATI VOZILI BUGATTI Priča o prvom najbržem Hrvatu

Početkom 20. stoljeća rođen je Branko Zadobošek, zagrebački momak koji će prije navršene 30. godine života postati najbrži vozač automobila u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Donosimo priču o Zadobošeku s predavanja, koje je u sklopu izložbe “Automobil: Kultura mobilnosti” u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu održao Danijel Tomićić.

Pročitajte i ovo Opasnost na cesti Užas na A1: Jurio 224 na sat, a na njih, izgleda, nije računao Policija objavila detalje Kaos na cesti: Bježala policajcima, vozila u suprotnom smjeru, psovala ih i pljunula, a to nije sve

Daniel Tomičić rođen je 1974. u Zagrebu, diplomirao je povijest umjetnosti i povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2004. radi na promociji kulture automobila sustavno pišući o dizajnu automobila i starodobnicima, organizirajući događanja i radeći kao savjetnik za dizajn automobila. 2009. započinje u Zagrebu organizirati Auto(r), godišnju međunarodnu konferenciju o dizajnu automobila. Tour Istrom za starodobnike organizira od 2010. Kovčarsku tvrtku Sljeme Autokoffer obnavlja 2012. Godine.

Era sporta i vrijeme kad su Zagrebom jurili Bugattiji

Zagreb i Hrvatska su početkom 20. stoljeća živjeli u ritmu Art Decoa. Na Brijunima se igrao golf i polo, Rijeku su pohodila braća Maserati, a Zagrebom su jurili Bugattiji. Osnivaju se sportska društva, a sportska natjecanja postaju još jedan mondeni spektakl kojim smo se stopili s Europom. Tenis je tada jedan od najpopularnijih sportova, a samo u Zagrebu je primjerice 1926. bilo čak 30-ak teniskih igrališta. Vrlo je popularan automobilizam i moto sport, organiziraju se u tom kontekstu i izložbe s predstavljenim svjetskim novitetima na dva i četiri kotača.

Upravo u to doba Branko Zadobošek je živio svoj san. Prvi automobilistički “as” u Hrvatskoj, slavu je stekao jureći Šalatom praćen bodrenjem 4.000 gledatelja. Nevjerojatno iz današnje perspektive, kada auto sport u Hrvatskoj praktički ne postoji, ističe Tomičić.

Užitak - plašenje građana jureći brzinom 20 kilometara na sat

Zadobošek je, preteča Jovice Palikovića, Tihomira Filipovića i Juraja Šebalja. Najbrži čovjek u Hrvatskoj prije drugog svjetskog rata, rastao je zajedno s automobilizmom koji mu je obilježio život. Rođen je u Zagrebu 25. Siječnja 1902., samo godinu dana nakon dolaska prvog automobila u grad, Obiteljski šofer naučio ga je voziti, tako što mu je mali Branko sjedio u krilu, a zbog vožnje je kasnije i često markirao nastavu.

“Imao sam sreću da je moj otac 1910. godine kupio automobil. Tada su se automobili mogli na prste izbrojiti. Sjećam se kao danas, bio je to automobil marke Bock&Holländer”, prisjećao se 67-godišnji Branko Zadobošek u posljednjem intervjuu koji je dao 1969., godinu dana prije smrti.

“Za mene i moje prijatelje bio je velik užitak objesiti se na automobil koji je ‘bezumno’ jurio zagrebačkim ulicama brzinama većim od 20 km na sat, prestravljujući građane koji se još nisu uspjeli u potpunosti navići na njihovu svakodnevnu neminovnost. Osjetio sam već tada da će automobil postati moj suputnik kroz život”, rekao je tada Zadobošek.

Kraj obrazovanja - početak biznisa

Zbog vožnji sa obiteljskim šoferom zaredali su se izostanci sa nastave, što je imalo pogubne posljedice po njegovo školovanje što, kako je i Branko sam svjedočio, ga nije previše brinulo. “A tek kad su me izbacili iz gimnazije… Bio je to najsretniji dan u mome životu. Sav sretan zakucao sam na vrata mehaničke radionice „Zandomeni i Reber“ na Jelačić placu. Postao sam automehaničar. Uskoro sam kupio i vlastiti automobil, jedan Puch i postao taksist”, rekao je u istom intervjuu Zadobošek.

Na odsluženju vojnog roka, kao jednog od rijetkih koji je znao voziti, rasporedili su ga za instruktora vožnje. Kako nije imao strpljenja učiti novake, ubrzo su ga premjestili za vozača nekog generala. “Kasnije sam otvorio, zajedno s bratom, automehaničku radionicu. Posao je dobro išao, pa sam 1931. godine kupio jedan polovni trkaći automobil marke Bugatti Tip 35”, prisjećao se Zadobošek.

Kupio najbolji Bugatti

Zadobošek nije mogao odabrati bolji automobil – Bugatti T35 najtrofejniji je trkaći automobil svih vremena. Njime je Ettore Bugatti postao prvo ime automobilskog panteona. To je jedini Grand Prix automobil ikada pušten u prodaju i jedini trkaći automobil svoga vremena koji se mogao voziti i na cesti. Fantastičnih voznih osobina, lagan, snažan i relativno jeftin, T35 postao je prvi trkači automobil proizveden u velikoj seriji. Između 1924 i 1931. proizvedeno je više od 300 primjeraka u 35 verzija.

Zadobošekov model imao je 8 cilindarski motor obujma 1990 cm³ i oko 100 KS, a mogao je postići brzinu i do 180 km/h. Ne zna se gdje je Zadobošek kupio svoj Bugatti, ali zastupnik za Kraljevinu SHS bio je O. Žužek u Ljubljani.

Prvi poznati Bugatti u Hrvatskoj pojavio se 1926., a Tomičić vjeruje da ih ukupno nije bilo više od pet. Odmah po kupnji, Branko Zadobošek proslavio se svojim Bugattijem na utrci.

Pobjeda za koju je dobio set guma, a ne pehar

“U čast 25-godišnjice I. hrvatskog automobilnog kluba priređeno je u Zagrebu trodnevno natjecanje, a pod pokroviteljstvom i u čast Kraljice Marije. 18. rujna vozio se slet i pokazna vožnja svih sudionika gradom, 19. rujna održana je brdska utrka u Vončininoj, a ja sam na svoje došao 20. rujna 1931. godine. Tada je vožena brzinska utrka od Sesveta do Maksimira. Vozili su svi najbolji tadašnji jugoslavenski automobilisti. Bila je to revija najmoćnijih automobilskih strojeva u vlasništvu uglavnom tadašnjih bogatuna. Uz njih je nas nekoliko, što smo vlastitim trudom zaradili automobile, bili uglavnom u drugom planu. Jedan od favorita, Beograđanin Jojkić na ‘Chrysleru’ prešao je stazu dugu 7 km za 4 minute i 12 sekundi, unoseći prema pisanju tadašnje štampe ‘strah i divljenje’ među 4000 gledalaca. Radio-reporter (bio je to prvi radio-telefonski prijenos utrka kod nas) uzbuđenim je glasom izvještavao o ‘pogibeljnoj’ hrabrosti vozača koji je brzinom od preko 100 km na sat ulazio u zavoje. A kada je tek na red došao Viktor Barešić na ‘Mercedesu S’… Oborio je tada rekord staze prešavši je za svega 3 minute i 28 sekundi. Ja sam startao kao 26. Moj 8-cilindrični Bugatti dao je maksimum snage i doveo me do cilja za 3 minute i 11.2 sekunde uz prosječnu brzinu od 120,6 km/h”, Zadobošekovo je svjedočenje njegove prve utrke.

Njegov uspjeh bio je tim veći što je Barišićev Mercedes imao ugrađen kompresor i time bio u znatnoj prednosti. Unatoč pobjedi i rekordu staze, Zadobošek nije primio pobjednički pehar Kraljice Marije. Dobio ga je drugoplasirani Viktor Barešić, jer nije bio član Sekcije Autokluba Zagreb. Pehar je, naime, bio namjenjen isključivo najboljem vozaču članu nekog od klubova unutar Automobilskog Kluba kraljevine Jugoslavije.

Zadobošeku je ipak draža bila nagrada od “mecene” Karoša, koji mu je obećao garnituru guma ukoliko pobijedi. zadobošek ni sam nije vjerovao u pobjedu, jer je auto sredio tek ujutro na dan utrke. No, očito je napravio odličan posao, jer je postigao najbrže virijeme u utrci.

Ozbiljan kvar, prodaja legendarnog Bugattija i odlazak u Monzu

Zadobošek je ogrebao svoj Bugatti negdje izvan utrke i nakon toga ga prelakirao u bijelu boju. Nastavio se uspješno utrkivati još tri godine.

U Zagrebu se vozilo obično uz Vončininu ulicu. On je, najviše zahvaljujući svom izvanserijskom prijatelju Bugattiju, bio prvi 1931. i 1934. godine. No, godine 1934. u brdskoj utrci na Sljemenu doživio je ozbiljan defekt na motoru, u trenutku kad je imao velike izglede postaviti rekord staze.

Automobil je prodao nekom Švicarcu, ali je kasnije priznao da je tom prodajom nepovratno zauvijek izgubio i sebe, a svoj Bugatti više nikad nakon toga nije vidio.

Strast prema auto-utrkama se kod Zadobošeka nastavila. Odlazi u Monzu izvidjeti kako izgleda Grand Prix Italije i da li bi mogao i on sudjelovati u utrci. Shvaća da za to ipak nema dovoljno novaca, ali zato pokušava postati tvornički vozač Ferrarija, no odbili su ga.

Otkriće rent-acara i pokretanje biznisa

U Opatiji, Matulju i Trstu se prvi puta susreo i s rent-a-carom. Vratio se ponovno u Zagreb i 1937. otvorio prvi rent-a-car u Jugoslaviji. Cijena je bila dva dinara po kilometru u tada najmodernijem Opel Kadettu.

Zadobošekova tvrtka Autonajam u Palmotićevoj 19 iznajmljivala je tri Opela Kadetta. 1939. se Zadobošek ženi po drugi put, s tada petnaest godina mlađom Blankom. Rent-a-car je krenuo i kupuje nove automobile Steyr 220. Ukupno je do rata imao desetak automobila. Posao je išao tako dobro da se vikendom obitelj Zadobošek na izlet vozila biciklima, jer su svi automobili bili iznajmljeni.

1942. NDH mu je rekvirirala aute za ratne potrebe, čime je ostao bez sredstava za rad. Rent-a-car se u Jugoslaviji ponovno pojavio tek 1963. i to opet u Zagrebu.

Zanimljivo je spomenuti da Brankov brat, Antun Zadobošek, također zaljubljenik u brzinu, postaje prvak Hrvatske, 20. svibnja 1951. godine vozeći Bugatti s Fiatovim motorom. Možda se čak radi i o automobilu kojega je nekada posjedovao njegov brat.

Vječiti poduzetnik

Branka Zadobošeka nije napuštao poduzetnički duh. Uvijek je govorio da je najvažnije ponuditi proizvod kojeg nema na tržištu. U poslu je volio novitete i kao zastupnik stranih tvrtki izabrao je automate za espresso kavu, koji su sredinom 60-ih godina 20. stoljeća bili pravi hit po kolodvorima i bolnicama.

Zadobošek pokreće i salon za igre s fliperima i džuboksom na prvom katu hotela Dubrovnik u Zagrebu. Na Glavnom kolodvoru postavio je automate za čuvanje prtljage, a po hotelima aparate za čišćenje cipela. Uvezao je i popularne popcorn aparate za pečenje kokica.

Najbrži Hrvat svog vremena preminuo je 1970. u Zagrebu.