Odmah nakon rođenja majka ju je ostavila i prvih deset mjeseci svojeg života provela je u Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Iako ju je napustila vlastita majka i tako je bila prepuštena borbi za samu sebe, Lucija Ivanjko (25) danas je izuzetno vrijedna i snalažljiva djevojka prepuna planova za budućnost, koja će uskoro u rukama imati i dokaz svojeg najvećeg uspjeha – diplomu iz poslovnog menadžmenta koju je, uz veliki trud i volju, postigla i zahvaljujući podršci Rotary Kluba Zagreb Kaptol, čija je bila stipendistica.
Pročitajte i ovo
I danas pamti trenutak kada je doznala da će tijekom studija primati financijsku pomoć.
"Nikada neću zaboraviti tu večer. Primila sam e-mail kojime su me obavijestili da sam postala korisnica stipendije Korak u život. Bila sam presretna. Ta mi je mogućnost dala motiv i 'slatku' obvezu da ispunim neka očekivanja i uložim trud koji će mi se jednog dana isplatiti. Zapravo, bila sam najsretnija što je netko prepoznao moju želju da se obrazujem i postignem nešto u životu. Ta mi je spoznaja čak značila i više nego sam novac", kaže Lucija.
"Stipendija mi je omogućila da se više posvetim učenju"
"Cijeli sam život sama, moj je život od početka moja borba i sve što imam izborila sam sama za sebe. Počela sam raditi jako mlada, a radila sam zaista razne poslove kako bih si mogla priušiti pristojan život. Stipendija mi je puno pomogla jer sam imala određenu financijsku sigurnost, mogla sam raditi jedan posao manje i više se posvetiti učenju. Taj mi je novac pružio sigurnost, ali i neki mir i spokoj u financijskom smislu", zaključuje.
Od najranijih dana odrastala je bez roditelja, a sa deset mjeseci udomila ju je jedna obitelj.
"Moja udomiteljica zapravo je bila jedna starija žena, koju sam zvala bakom. Njezina sina zvala sam tatom, a snahu majkom. Bili su jako dobri prema meni, ali baka je bila ta koja me zapravo podigla i odgojila. Ona mi je usadila prave vrijednosti i apsolutno mogu reći kako bez nje danas ne bih bila ovo što jesam. Pazila je da idem u školu, da se obrazujem, isticala je da je to najvažnije u životu i da mi to nitko ne može oduzeti. Bila mi je sve na svijetu. Pružila mu je veliku ljubav i pokazala mi što je to obitelj. Jedna posebna osoba", prisjeća se Lucija s tugom u glasu dodajući kako je njezina ''baka'' umrla prije tri godine.
"Tad se moj svijet srušio. S njom sam izgubila i mamu, i tatu, i baku. Izgubila sam sve. No nekako sam uspjela naučiti živjeti bez nje. Vjerujem da bih, da se nije pojavila u mojem životu, ispala puno lošija osoba", zaključuje Lucija, koja je s udomiteljskom obitelji i danas u bliskim odnosima.
No kada je imala devet godina, zatekla se u situaciji da su ju službe htjele odvojiti od udomitelja – jedine obitelji za koju je ikad znala.
"Pojavili su se neki ljudi koji su me htjeli posvojiti. Ja to nisam željela. Htjeli su me odvesti od moje bake! Samu pomisao na to nisam mogla podnijeti", kaže Lucija.
Tada su je se njezini biološki roditelji jednim potpisom – odrekli. To je bio trenutak kada je njezin otac uopće doznao za nju. Lucijina majka nikada mu nije rekla da je rodila kćer i ostavila ju u domu, iako je često nazivala udomitelje i raspitivala se o njoj.
Ni mećava ju nije mogla spriječiti da ostvari san
Majku je upoznala, priča otvoreno Lucija, kada je imala šest godina.
"Pamtim taj dan kao da je bio jučer. Baka me odvela na frizuru i uredila me za prvi susret s mamom. Bila je zima i baš toga dana padao je strašno gusti snijeg. Na ulici je bila mećava. Moja je majka nazvala i predložila da odgodimo susret zbog lošeg vremena, no za mene to nije bila opcija. Htjela sam je upoznati pod svaku cijenu jer sam godinama sanjala taj susret", prisjeća se Lucija.
Neopisiva sreća koju je tada osjećala pretvorila se u razočaranje jer je, priznaje, možda imala prevelika očekivanja od toga susreta. Nisu se, kako je mislila, razvili duboki osjećaji, niti su se ona i majka učestalije družile. Štoviše, sljedeći put vidjela ju je tek nakon tri godine kada su se pojavili potencijalni udomitelji. Bio je to ujedno i njihov posljednji susret. Majka je umrla nekoliko godina kasnije.
Najviše žali, kaže Lucija, što ju nikada nije uspjela pitati zašto ju je ostavila.
"Moji su se udomitelji, kako bi me zadržali, toliko grčevito borili za mene kada je došlo do situacije da me netko posvoji i odvoji od njih, od moje obitelji, od moje bake. A moji biološki roditelji tada su me se odrekli jednim potpisom na papiru. Majka je tada bila vrlo suzdržana i hladna. Nije mi kao djetetu nikako bilo jasno zašto me ne želi, a ljudi koji mi nisu ništa kucaju na sva moguća vrata kako bi me zadržali."
I uspjeli su. Nakon nebrojenih molbi, dopisa i razgovora odlučeno je da Lucija ostane kod udomitelja i njoj najvažnije – kod svoje bake. U svojoj, kako kaže, jedinoj obitelji dočekala je i 21. godinu, a onda je došlo vrijeme da se osamostali.
Radi dva posla
"Već dulje vrijeme živim sama, ovdje u Zaprešiću. Radim dva posla, dva dana u tjednu kao asistentica u dječjem vrtiću, gdje pomažem dječaku s posebnim potrebama, i još jedan dodatni posao. Naporno je i psihički zahtjevno, ali me djeca u vrtiću dižu i razvesele kad mi je najteže. Volim biti s djecom i ta je ljubav obostrana, pa povremeno radim i kao dadilja. Ipak, uskoro to više neću moći raditi i trenutačno sam u potrazi za poslom u struci", kaže apsolventica Lucija.
Dodaje da je s ocem u redovnom kontaktu i često joj govori koliko se njome ponosi. On, kaže, o prošlosti ne želi mnogo govoriti, ali uspjeli su se napokon povezati i sada su jedno drugome prisutni u životu. Odnos je uspostavila i s braćom i sestrom, što ju, kaže, izuzetno veseli. Oni su svi odrasli s njezinim roditeljima.
Njezina je velika želja, uz zaposlenje, jednog dana zasnovati vlastitu obitelj. Kaže da joj je tijekom rada u vrtiću ponekad teško gledati kada se djeca i roditelji opraštaju na vratima.
"Teško mi pada gledati te oproštaje i zagrljaje jer ja od svoje majke nisam dobila niti jedan pošteni", kaže Lucija i dodaje kako se cijelog života pitala zašto je baš nju zadesila teška životna priča.
"Treba se boriti jer trud će se kad-tad isplatiti!"
Ipak, mnoge je bitke svojem mladom životu već dobila i nada se da će možda svojom pričom potaknuti još nekoga da se prijavi za stipendiju Korak u život.
"Ponavljam, bilo mi je jako drago da je netko prepoznao da mi treba podrška jer mi otac nije ništa pomogao u tom smislu, kao ni moji udomitelji koji nisu bogati ljudi, a uz mene su udomili još djece, koja su mi danas kao braća i sestre. Pozivima Rotary Kluba uvijek se odazovem jer želim barem na taj način dati do znanja da sam im zahvalna na pomoći", kaže Lucija, koja će i ove godine biti na jubilarnom 10. humanitarnom koncertu Koraka u život, koji će se održati u nedjelju 25. studenog u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
"Nikada ne smijete odustati – trud će se uvijek isplatiti, možda ne odmah, ali kasnije će se sigurno isplatiti. Samo treba ići naprijed, ne gledati unatrag. Ako nas je život već zakinuo sam po sebi, to ne znači da sami sebe trebamo zakinuti i prepustiti se. Baš suprotno, trebamo se boriti i biti ustrajni u svemu. Ne smijete dati da vas netko ili nešto slomi, to jednostavno ne smije biti opcija", poručuje Lucija.
