Branimir Rudelić i Gordana Kovač Buha znaju kako je biti među milijun i 400 tisuća radnika u Hrvatskoj. Nakon stečaja privatne tvrtke u kojoj je radio, Branimir sada slobodnije priča kako je raditi kod privatnika. 'Prije toga su naša prava bila zlorabljena na različite načine. Od prekoračenja radnog vremena što se dešavalo jako često pa do neisplaćivanja naših prava', rekao je Branimir, radnik Peveca.
>> Prvomajski prosvjedi podbacili: 'Ubacili su svakakve među nas'
Manje je straha kod učiteljice Gordane koju zapošljava država. 'Plaće su uglavnom na vrijeme. Mi imamo svoj godišnji odmor, onaj koji nam je zagarantiran', kaže Gordana, učiteljica. I Gordanu i Branimira jednako bi trebao štititi zakon o radu koji ne odskače od europskog nam susjedstva. 'U odnosu na druge tranzicijske zemlje ne možemo reći da Republika Hrvatska ima nekvalitetno zakonodavstvo, ali nedvojbeno je da u provedbi toga zakonodavstva i rješenja, sadržanih u našim nacionalnim propisima, postoje ozbiljni problemi', kaže Mario Vinković, stručnjak za radno pravo.
Problemi su inspekcije i niske kazne kršiteljima radnih prava. Slaba je i zaštita onih koji se odluče tužiti poslodavca, a na sudu se gube godine. 'Problem je što radnik za te dvije, tri godine nema egzistencije. On ne može naći kod nas novo radno mjesto. Kod nas je stvar u tome da vlada nezaposlenost', rekao je Nenad Škare, odvjetnik. Nesigurnost produbljuju i ugovori na određeno vrijeme koji su privatnom sektoru postali pravilo, a ne iznimka.
'Proteklo vrijeme gdje smo svi onako u svom komforu radili na svojim radnim mjestima i neki čak očekivali mirovinu, mislim da je to definitivno pluskvamperfekt i prošlo svršeno vrijeme', rekao je Bernard Jakelić iz Hrvatske udruge poslodavaca. Ugovor na određeno vrijeme može se produljivati najviše tri godine, isto je i u Sloveniji, a primjerice Češka i Slovačka to dozvoljavaju samo dvije godine. Fleksibilnost rada Hrvate ne veseli kao zapadnjake.
Jedan radnik iz privatnog sektora zarađuje za još troje na državnim jaslama
'Sustav socijalne sigurnosti onih koji su zaposleni temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme u slučaju kada se nađu nezaposleni na tržištu puno je puno izdašniji nego je to u Hrvatskoj', dodaje Vinković. U takvom okruženju Branimir i ostalih 900 tisuća radnika iz privatnog sektora osim za sebe plaću moraju zaraditi za Gordanu i još dvije osobe koje su na državnim jaslama. Takvo stanje je neodrživo! Da bi se omjer mijenjao poslodavci traže pomoć države.
'Povećanje onoga neoporezivog djela, dakle o jednoj plaći kojom bi se moglo neoporezivo raspolagati', rekao je Jakelić. Za prosječnu hrvatsku plaću od 5.400 kuna poslodavac državi treba dati još 3.800 kuna. Gotovo dvije i pol za poreze i mirovinsko i 1.300 za socijalna davanja. To cijenu rada s 53 posto nameta na plaće svrstava u svjetski vrh. Više se uzima jedino u Sloveniji. Ispod je Mađarska. Unijin prosjek poreza na plaću daleko je niži. Reforma je nužna, svjesno je toga i 317 tisuća nezaposlenih. Ali i oni koji danas slave svoj dan.
