Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

'Kad bismo od žaljenja imali koristi svi bismo živjeli u izobilju...'


Da odmah na početku odgovorimo na pitanje - može li Hrvatska dobiti svoga Josea Mujicu. NE. Hrvatska nikada neće imati svog Josea Mujicu. Bilo u obliku predsjednika, bilo u obliku premijera, bilo u obliku ministra. Nemojte se tome nadati. Zemlja u kojoj se političke fotelje povezuju s prestižem i obiljem ne može u skoroj budućnosti na nacionalnoj razini očekivati političara koji će se odreći 90 posto, pa čak ni 10 posto, svojih prihoda u korist onih koji nemaju ni osnovne uvjete za život.

I to je u redu. Reći će ljudi - zaslužili su. Obavljaju važne dužnosti - zaslužili su. Donose ključne odluke - zaslužili su.

Vezani članci Muke s koronavirusom - 1 Korona eksplodirala u jednoj županiji, kritično je u drugoj, liječnici su zabrinuti, a građani se tek prilagođavaju: "Zbog ograničenog broja ljud bude i svađe" Testiranje na koronavirus i Vili Beroš, ilustracija Ponovo smo oborili rekord: U Hrvatskoj 3573 nova slučaja zaraze, preminulo 47 ljudi. Pogledajte gdje je najgora situacija

Ali kako da pređemo preko činjenice da u zemlji s 20 posto nezaposlenih, u zemlji s katastrofalnim gospodarstvom, u zemlji s uništenim proizvodnim sektorom, u zemlji u kojoj plaćamo porez na zrak, u zemlji u kojoj umreš prije no što dođeš na red za pregled u bolnici, oni koji donose odluke, koji su zaslužili te svoje visoke prihode, dolaze u centar pažnje, ne zbog tih bitnih odluka koje donose već zbog automobila u kojima se voze, mobitela koje su naručili, godišnjih odmora na koje su išli službenim skupocjenim vozilima...

Mislite da bi se neki hrvatski političar mogao voziti u Volkswagen Bubi iz 1987. godine?

Otprilike u ovo doba prošle godine u javnosti se povela rasprava o skupocjenim automobilima naručenim za potrebe državnih dužnosnika. Skupocjenima u smislu 650.000 kuna po komadu. Slovima - šestopedeset tisuća kuna. No, dobro, dužnosnici si ih nisu sami naručili, tu je odluku donio Ured za javnu nabavu, a oni su i sami izrazili žaljenje zbog previsokih cijena. No, kad bismo od žaljenja imali koristi svi bismo živjeli u obilju. Automobili su naručeni, plaćeni, voze se, a onda se opet postavlja pitanje kako namaknuti sredstva za krpanje rupa u proračunu. Ali, dobro, zaslužili su.

A ako već ne mogu uštedjeti na automobilima možda mogu negdje drugdje? Da pokušamo smisliti tu bajku...

Bilo jednom jedno ministarstvo. U njemu su ljudi radili na nekoliko različitih lokacija. Jednog dana ministar je rekao - idemo u nove prostorije. Idemo u prostorije poslovnog tornja gdje ćemo zakupiti osam katova i gdje ćemo raditi svi zajedno sretno do kraja svojih mandata. No, ubrzo se zabrinuta javnost zapitala - koliko to košta?

'Ne brinite, dragi građani, ovim potezom ćemo zapravo uštedjeti milijune!'

'Ali ministre, prema nekim izračunima novi prostori skuplji su za 6 eura po kvadratu od postojećih.'

'Nije istina, kažem vam da ćemo uštedjeti.'

'Ali priča se i o nekakvom sukobu interesa vezanom uz to preseljenje!'

'Ne vidim ja tu nikakve probleme.'

I eto. Nema problema. Bit će uštede. Zaslužili su.

Jose Mujica jednom je satima čekao u javnoj bolnici na red za pregled. Zajedno sa svim ostalim pacijentima. Nije poput nekih hrvatskih političara/biznismena uletio u čekaonicu, ignorirao red i zatražio da ga se prvog zbrine (svaka sličnost sa stvarnom osobom je namjerna). Sjedio je i čekao. Nešto što ste doživjeli svi vi koji ste imali posla s hrvatskim zdravstvom. Znate, to vam je isto ono zdravstvo u kojem liječnici u bolnicama rade nebrojeno prekovremenih, a istovremeno mladi liječnici ne mogu dobiti posao. Isto ono zdravstvo u kojem mjesecima čekate da vas uopće pregleda specijalist. Isto ono u zdravstvo u kojem vam čistačica drži nogu dok vas liječnik operira.

Možete li zamisliti nekog našeg političara kako sjedi u čekaonici i.. pa.. čeka...?

'Oh! Predsjednice/premijeru/ministre! Otkud vi ovdje?'

'Ma nešto me opet giht ulovio, što ćeš, godina proizvodnje ti je to...'

'E znam... A ništa, ajde predsjednice/premijeru/ministre da mi popijemo tu kavu s aparata dok čekamo. Nećemo tako skoro na red.'

A nećete tako skoro ni vi doživjeti takvu scenu.

No, Hrvatska nije Utopija, a hrvatski političari nisu Pepe, kako od milja zovu Mujicu. Hrvatska nije zemlja u kojoj se neće preko fiktivnih kompanija trpati milijune u privatne džepove. Ali dobro, zaslužili su.

Pismo pišem tinta mi se proli, primite se posla, k'o Boga vas molim...

Koje je boje haljina? KOGA BRIGA?! Ne mogu više, zapalite je...

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook