Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima ostalo je nešto manje od mjesec dana da donese preporuke koje bi nam konačno trebale ukazati kako bismo se, 70 godina nakon njegova završetka, trebali postaviti prema Drugom svjetskom ratu i svim „otvorenim povijesno-ideološkim pitanjima“ od njegova početka do proglašenja neovisnosti.
Šest sjednica u godinu dana
Pročitajte i ovo
U godinu dana Vijeće je održalo šest sjednica, a već nakon treće došlo je do osipanja članova, kada ga je u rujnu napustio Tihomir Cipek, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Poručio je tada kako odlazi na studijsku godinu u inozemstvo, dok se kao neslužbeni razlog spominjalo neodržavanje sastanaka i uvjerenje da iz toga neće proizaći ništa pozitivno
Rad Vijeća, kolokvijalno poznatog kao Vijeće za suočavanje s prošlošću, od samog početka obilježen je tajnovitošću pa su tako izjave curile na kapaljku.
Od predsjednika Vijeća akademika Zvonka Kusića moglo se čuti kako su „članovi postigli vrlo visok stupanj suglasnosti o izradi općeg dokumenta koji će poslužiti za usmjeravanje i izradu konkretnih normativnih preporuka Vladi“.
Premijer Andrej Plenković u rujnu je, uslijed afere s pločom HOS-a u Jasenovcu apelirao da Vijeće ubrza svoj rad, nakon čega je Kusić poručio kako su članovi Vijeća „prihvatili da je to moguće te da će vidjeti u kojem će roku to biti izvedeno.“
Hoće li Vijeće famozni dokument s preporukama i smjernicama zaista donijeti prije zadanog roka, od Vlade nismo uspjeli saznati. Poručuju tek kako će preporuke dostaviti u zadanom roku te pojašnjavaju teme rasprava.
„Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima Vladi će dostaviti svoje preporuke najkasnije do 1. ožujka 2018. U svom radu za sada je održalo šest sjednica u plenarnom sastavu, a između pojedinih sjednica održan je cijeli niz sastanaka užih radnih skupina te su razmotreni i pisani doprinosi zainteresirane javnosti. Rasprava se odnosila na analizu komparativnih rješenja drugih europskih država te mogućnost znanstvenih, obrazovnih i kulturnih programa koji bi doprinijeli suočavanju s prošlošću. To uključuje načine obrazovanja mladih radi razvijanja međusobnog razumijevanja i tolerancije, kao i modele njegovanja kulture sjećanja u hrvatskom društvu“, odgovaraju na naš upit iz Vlade.
Markovina: "Vijeće je besmisleno. Osnovano je da ne donese odluku"
Što očekuje od rada Vijeća, pitali smo povjesničara Dragana Markovinu koji smatra kako je „potpuno besmisleno“ da toliko desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata još uvijek nemamo definiran jasan odnos prema njemu.
„Taj odnos bi trebao biti vrlo jednostavan, imali smo stranu okupaciju od fašističke njemačko-talijanske koalicije i domaću kolaboraciju u obliku NDH. Ustaški režim bio je apsolutno zlo u ideji i izvedbi, kao i svemu onome što su njegovi vodeći ljudi zagovarali iz emigracije nakon okončanja rata. S druge strane, tu je bio antifašistički partizanski pokret koji je vodila komunistička partija, ali u kojem su većinom sudjelovali oni koji nisu bili komunisti ni članovi partije. Oni su na kraju krajeva premoćno pobijedili u ratu i primarno sami oslobodili zemlju. Nitko ne spori da je u osvetničkom bijesu nakon rata počinjen zločin i uspostavljen nedemokratski odnos, ali što se tiče samog odnosa prema ratu, stvari su vrlo jasne. Na jednoj strani bili su okupacija, kolaboracija i zločin u zamisli, a na drugoj strani oni koji su se protiv toga borili“, rekao je Markovina i dodao kako se zločin NOB-a nakon rata ne bi trebali koristiti kao balans prema ustaškom režimu.
Kad je riječ o Vijeću za suočavanje s prošlošću, Markovina smatra kako je osnivanje bilo besmisleno te ne vjeruje da će njegov rad uroditi plodom.
„Osnovano je zato što premijer Plenković nije imao političke hrabrosti i želje donijeti jasnu odluku na tragu onoga što sam prethodno rekao, iako sam siguran da i on to isto misli“, kaže povjesničar.
Ako Vijeće izjednači antifašističku borbu i ustaški pokret bio bi to skandal prvog reda
Tvrdi kako Vijeće zapravo služi da se odluka ne bi donijela te je sastavljeno po principu da u njemu sjedi malo više onih za koje se zna da su skloniji desnici te pokoji član skloniji ljevici kako se ne bi pomislilo da je rad Vijeća jednodimenzionalan.
„Ako vijeće uopće donese ikakvu odluku, siguran sam da neće biti hrabrosti da se izjednači antifašistička borba i ustaški pokret. To bi zaista bio skandal prvog reda. Mislim da će to biti neki uvijeni zaključak gdje će se reći što je bio ustaški režim, ali pritom ujedno ustvrditi kako ne trebamo glorificirati socijalističko razdoblje“, objašnjava Markovina.
Bekić: "Formiranje vijeća bila je dobra ideja"
S njim se ne slaže Janko Bekić, politički analitičar s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, koji smatra kako je formiranje Vijeća bila dobra ideja.
„Sastavljeno je od vrhunskih stručnjaka koji se uglavnom u javnosti nisu isticali svjetonazorski obojenim nastupima i žustrim polemikama, nego stručnom i smirenom diskusijom o temeljnim pitanjima suvremene hrvatske povijesti. Stoga sam prilično siguran da će preporuke Vijeća biti ne samo znanstveno utemeljene nego i hrabre te da će biti od velike koristi za formiranje konkretnih politika“, kaže Bekić.
Ipak, ističe kako preporuke Vijeća sasvim sigurno neće riješiti problem ideoloških podjela u hrvatskom društvu niti će harmonizirati javno mnijenje o Drugom svjetskom ratu i poraću.
„Treba se pomiriti s time da ljudi koji nisu obrazovani u humanističkim ili društvenim znanostima na prošlost gledaju prvenstveno kroz prizmu osobne, odnosno obiteljske povijesti (dakako, od toga nisu „cijepljeni“ ni stručnjaci). Njih ne zanimaju ni znanstveni radovi, tribine ili konferencije ni Izvorišne osnove Ustava RH, tj. zanimaju ih jedino onda kada odgovaraju njihovim osobnim viđenjima i preferencijama. Stoga će gotovo sigurno biti snažnog otpora prema preporukama Vijeća, kakve god one bile. Zaključno možemo reći da će preporuke Vladi i Saboru olakšati donošenje zakonskog okvira suočavanja s prošlošću, ali ni slučajno ne možemo govoriti o nekakvom „kraju povijesti“ i katarzičnom okretanju budućnosti društva kao kolektiva“, naglašava Bekić.
"Nezahvalno vući paralele s Njemačkom"
Na pitanje kako druge države rješavaju takva pitanja, Bekić tvrdi da je nezahvalno vući paralele sa zemljama poput na primjer Njemačke.
„Nezahvalno je uspoređivati Hrvatsku i Njemačku zbog drastično drugačijeg konteksta unutar kojega se u te dvije države odvija suočavanje s tamnim stranama prošlosti. Za razliku od Hrvatske, u Njemačkoj za vrijeme nacističke vladavine i Drugog svjetskog rata nije bilo relevantnog pokreta otpora, pa se u drugoj polovici 20. stoljeća u zapadnoj Njemačkoj etablirala ideja o kolektivnoj sramoti ili kolektivnoj odgovornosti (ne i kolektivnoj krivici) njemačkog naroda za zločine počinjene u ime njemstva. Sasvim je jasno da hrvatski narod, koji je masovno sudjelovao u antifašističkom pokretu, nikada neće morati – poput Nijemaca – reći: nostra maxima culpa. Velike su razlike i u pogledu komunističke vladavine. Ona je u Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, proizašla iz autohtonog pokreta otpora fašizmu i nacizmu, dok je u Istočnoj Njemačkoj nametnuta od strane sovjetskog okupatora. Prema tome, i u ovom slučaju teško da možemo koristiti Njemačku kao primjer“, kaže Bekić.
O izložbi u Jasenovcu
Podjele u društvu i nove prijepore sa susjedima izazvalo je i nedavno postavljanje izložbe o Jasenovcu u sjedištu Ujedinjenih naroda.
Hrvatski narod, koji je masovno sudjelovao u antifašističkom pokretu, nikada neće morati poput Nijemaca reći: "nostra maxima culpa".
Bekić postav izložbe o Jasenovcu i komentare srpskog vrha ocjenjuje provokacijom i pokušajem narušavanja ugleda i položaja Hrvatske u međunarodnom okruženju.
„S obzirom na to da se hrvatska politika odavno vrlo jasno odredila prema zločinačkoj prirodi NDH, smatram da je reakcija našeg Ministarstva vanjskih poslova bila primjerena i da ni ubuduće ne trebamo pristajati na ucjene iz Srbije. Korištenje Jasenovca kao sredstva pritiska u međunarodnoj politici u najmanju je ruku neukusno“, tvrdi Bekić.
Na najnoviji spor sa Srbijom osvrnuo se i Markovina, koji zaključuje kako bi primarno pitanje trebao biti hrvatski, a ne srpski stav prema Jasenovcu.
Podsjeća kako je tvrdnja o 700.000 žrtava Jasenovca prenapuhana te je već odavno demantirana.
„Jasno je utvrđeno kako broj žrtava u Jasenovcu iznosi oko 90.000. Da je Hrvatska sama odlučila obilježiti normalnim i verificiranim podacima, ovo se ne bi dogodilo. Aktualna Vlada i brojne prijašnje boje se zamjeriti nekim neoustaškim sentimentima u društvu pa zato dolazi do ovakvih situacija, to jest potpunog cirkusa“, ističe Markovina.
