‘Budući da Slovenija jest članica Europske unije, a Hrvatska ni u vremenu predviđenom za stupanje na snagu sporazuma ni na dan od kojeg je predviđen početak tijeka procesnih rokova za arbitražu još neće biti članica EU, ona time, s obzirom na predviđenu uloge Europske komisije, neće biti u izjednačenom položaju’, smatra Vidas. Obrazlaže da se ‘ne može govoriti o ravnopravnosti ako popis kandidata za arbitre, kako je to sada navedeno u sporazumu, utvrđuje Komisija organizacije čija je punopravna članica samo jedna od strana u sporu, a ne obadvije’.
‘Nominiranje kandidata za arbitre stoga mora biti izraz suverene volje dviju država, a ravnopravnost se među njima može postići tako da svaka nominira jednak broj kandidata, od kojih onda predsjednik Međunarodnog suda, kao tijela organizacije u kojoj su obje države u sporu članice, vrši konačni izbor arbitara’, smatra Vidas. Po njegovim riječima ključno je postići način proporcionalnog sastavljanja popisa kandidata za arbitre. ‘Osobito je važno uočiti da je sporazumom predviđeno da sam arbitražni postupak započne već nakon potpisivanja hrvatskoga pristupnog ugovora za članstvo u EU, dakle prije njegovog stupanja na snagu, što vremenski znači da bi Hrvatska tada mogla stajati između 'nakovnja' svoje gotovo ostvarene želje za članstvom u EU i 'čekića' ratifikacije pristupnog ugovora za EU - i to, među ostalima, od suprotne strane u sporu’, upozorio je.
>> Komadina: Što nismo u ratu, mogli bismo izgubiti u miru
Pri tome treba, kako dodaje, primijetiti da je sada u jednom članku arbitražnog sporazuma dodan stavak koji se nije nalazio u ranijem Rehnovom nacrtu, što ga je 8. svibnja prihvatio Hrvatski sabor, a po toj novounesenoj odredbi stranke, uz pomoć arbitraže, mogu postići ‘prijateljsko rješenje’, odnosno ‘nagodbu’. Podsjeća da arbitraža, kakva god bila, s obzirom na pravilo o najviše 12 milja teritorijalnog mora, bez izravnog kršenja međunarodnog prava ne može odlučiti o teritorijalnom kontaktu Slovenije s otvorenim morem na način da teritorijalno more Slovenije protegne izvan 12 milja, ali da to ne znači da Hrvatska sama ne može odustati od dijela svojeg teritorijalnog mora što joj inače pripada po međunarodnom pravu, npr. u korist otvorenog mora.
‘Hrvatska se, eventualnim pristajanjem na arbitražni sporazum, ne može ujedno vezati na primjenu odredbe o postizanju rješenja nagodbom, bez pojašnjenja da je za pokretanje takvog 'postupka u postupku' iznova potrebna potvrda Sabora, i to dvotrećinskom većinom’, upozorava Vidas. (Hina)
