Milanović prelazi granice civiliziranosti: Kad bi se na temelju izražavanja oduzimale licence, predsjednik bi se trebao zabrinuti

Zoran Milanović posljednjih dana začuđuje, pa čak i šokira javnost svojim izjavama. Nije neobično za Milanovića da se izražava sebi specifičnim rječnikom. Oni koji ga vole, cijene upravo njegov stil. Oni koji ga ne vole, s vremenom su taj stil naučili tolerirati. Međutim, ono što sluša hrvatska javnost posljednjih dana više se ne može pripisati samo ''specifičnosti'' stila. To se može okarakterizirati samo i jedino kao snižavanje komunikacijskog stila potpuno neprimjerenog predsjedniku jedne države.

Pročitajte i ovo Uzajamne optužbe Turudić o Milanoviću: "Neću polemizirati s čovjekom koji se nije odazvao pozivu domovine" obljetnica HRZ-a Milanović: "Očekuje nas neizvjesna 2025."

Način na koji Milanović javno komunicira s premijerom, način na koji se referira na bilo koga tko se ''usudi'' proturječiti njegovim stavovima, način na koji govori o aktualnostima…sve to prelazi granice civiliziranosti javne komunikacije. Ad hominem argument, odnosno osobni napadi na političke neistomišljenike postali su njegov zaštitni znak. Argumentacijski gledano, to nužno ne bi ni bilo loše da se referira na ozbiljne stvari kojima bi pobio vjerodostojnost ili barem pod sumnju stavio izjave onih koji se s njime ne slažu. Sucu Turudiću, kaže, ne treba se vjerovati jer ''bio jedan od lošijih studenata, a to se i vidi''. ''Polupismene presude sve govore o sucima. Tim ljudima treba zabraniti da govore i uzeti im licencu'', govori Milanović a Marijani Petir zamjera što je ''pjevala partizanske pjesme i nosila petokrake, a sad je velika katolkinja''. Istovremeno, donosi dijagnozu kako je premijeru pao šećer na haklu na Jarunu pa mu netko treba dati kocku šećera.

Zamislimo da tako govore profesori, novinari...

Kad bi se slijedile želje predsjednika pa bi se na temelju načina izražavanja oduzimale licence i prava na javni govor, i on sam bi se trebao zabrinuti. Jer što je politička funkcija viša, viši su i kriteriji za primjerenost javne komunikacije. Nešto što je primjereno u ''čaršiji'' neprimjereno je u javnom diskursu. Zamislimo da profesor kaže studentu da je ''popušio'' ispitni rok, zamislimo da novinar izvještavajući o aktualnostima govori o ''muljfuzima, konjokradicama i prevarantima'', zamislimo bilo koju situaciju u kojoj se u javnosti koristimo takvim rječnikom. Jer, mogli bismo, zar ne? Kad može predsjednik države, zašto ne bi mogao profesor, novinar ili tko drugi.

Milanović bi mogao pokupiti savjet od Plenkovića

Zoran Milanović govornički je vrlo vješt, to je nedvojbeno. Međutim, retoričko je umijeće znati prenijeti poruku, dati kritiku, oštru i žestoku, a držati se pritom uzusa kulturne i civilizirane komunikacije. Retoričko je umijeće, isto tako, znati diskreditirati oponenta, a ne spuštati se na niske grane uvredljivosti i osobnih napada. Tu bi Zoran Milanović mogao pokupiti koji savjet od Andreja Plenkovića. Obojici se često događa da samopouzdanje zamijene arogancijom i bahatošću, ali premijer i u tim situacijama zna zadržati eleganciju izražavanja, ma koliko se ona u nekom trenutku može činiti površnom i nebitnom. Jer barem se stvara dojam kultivirane rasprave među neistomišljenicima. Sa Zoranom Milanovićem često se stvara dojam ''ulične svađe'' i ''čaršije'' koju on sam nerijetko zamjera drugima.

I naravno, posao predsjednika jest da komentira, to nitko ne spori. Međutim, način na koji komentira mnogo govori o civilizacijskom i kulturnom nivou ne samo njega nego i države čiji je predsjednik.