Golemi hangari djelovali su kolosalno. Sjajne lokomotive, upravo izašle s rekonstrukcijskog tretmana i novi vagoni kakve sam viđao na francuskoj ultra-brzoj željeznici izgledali su prejako, kako bi rekao Sanader.
Pročitajte i ovo
Stotine radnika u sinkroniziranoj akciji i uprava kojoj su usta bila puna odličnih priča o izvozu u cijeli svijet. U špici recesije dojam ovakvog okruženja bio je još jači. Sve je mirisalo na dobar biznis, koji se prema potencijalu izvoznog tržišta teško može urušiti.
Godinu i pol dana poslije, Gredelj grca u dugovima. Proglašava se stečaj, a radnici su bijesni. Pa gdje je zapelo? Koji je to genijalac radio poslovne kalkulacije? Tko je to ulagao gomile novca u razvoj, a nije istovremeno mislio o restrukturiranju?
Naravno, opet se pojavljuje ista priča. Trećina radnika je višak, a dugovi su skočili na pola milijarde kuna. A kada se proglasi stečaj dugovi će i znatno porasti jer postoji hrpa faktura koje, po dobrom starom običaju, nisu knjižene. Ista priča koja opasno smrdi samo na jednu stvar. Neodgovornost vlasnika i uprave!
Kada se potražnja smanjuje, ide se na restrukturiranje tvrtke. To je biblija u biznisu. Kada samo zamiriše na recesiju, radi se isto. Kada je Hrvatska 2009. potonula za više od 6 posto BDP-a, ova tvrtka morala je početi restrukturiranje. A nije. Već je trošila novac na velika ulaganja.
O otkazima uz otpremnine nitko naravno nije ni razmišljao jer je socijalni mir političarima bio važniji od dugoročne budućnosti. Da je u pitanju samo Gredelj, bilo bi dobro. Po ovakvom principu vođene su sve veće državne tvrtke. Pojedinci su se bogatili, a gubici gomilali. Užas.
Naravno, sada je voda došla do grla i kreće veliko čišćenje. Zanima me samo jedna stvar. Zašto tek sada, 2012., počinjemo ispočetka i svi se čudimo koliko smo zaglibili. Zašto državu i tvrtke nismo doveli u red prije 6 ili 10 godina pa bismo danas plaćali manju cijenu. Zašto sve radimo u zadnji čas? Mislite li da znate odgovor? Ja znam...
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
