Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Hrvatski pisac po čijoj knjizi je nastao film 'Cirkus Columbia' iznio je svoju sliku rada s Danisom Tanovićem i odao zašto mu scenaristički posao nije pretjerano primamljiv.


U početku nisam htio sudjelovati u scenariju jer o filmu nisam znao ništa. Ivica Đikić

Ivica Đikić poznato je ime u hrvatskim novinarskim krugovima. Svoj zanat je ispekao tijekom devedesetih u Feral Tribuneu. Kao novinar djeluje i danas u Novom listu. Književnost je njegova druga ljubav, a to je prepoznao i redatelj Danis Tanović koji je prije sedam godina odlučio snimiti film 'Cirkus Columbia' po njegovom književnom predlošku.

Tijekom godina promišljanja, suradnja je očvrsnula te su redatelj i pisac zajedno prionuli na stvaranje scenarija za film. 'Cirkus Columbia' imao je tu čast da otvori ovogodišnji Sarajevo Film Festival, a Ivica Đikić se u društvu Mikija Manojlovića prošetao crvenim tepihom pred Narodnim pozorištem.

Vezani članci Prometna nesreća kod Sarajeva - 1 Stravične scene kod Sarajeva: Automobil sletio s autoceste, poginula trojica muškaraca Slika nije dostupna 'Nema zvijezda, već samo onih koji zaslužuju poštovanje i onih koji ga ne zaslužuju'

>> Danis Tanović: Ovo je bila moja najljepša premijera u životu

No ovaj pomalo povučeni intelektualac kao da je bio na novinarskom zadatku pručavanja reakcija prisutnih, umjesto da je kojim slučajem podlegao vlastitom ego tripu u trenutku (zaslužene) slave. Slična situacija je bila i tijekom intervjua za naš portal, Đikić je miran, staložen i ugodan sugovornik koji kao da nije imao previše dodirnih točki s euforijom koja se digla oko filma. Nije tu bila riječ o prepotenciji, već o piščevom dobro balansiranom osjećaju za realnost, čak i kad je bila riječ o kreiranju nekog novog filmskog scenarija.

Film 'Cirkus Columbia' otvorioje 16. Sarajevo Film Festival, kakve su vaše impresije s projekcije?

Ivica Đikić: Jako dobre. Meni se film sviđa. Ne znam što će reći kritika i stručni ljudi, ali mi je film lijep i drag. Pogođen je duh knjige. Priča je zaokružena. Ja nisam filmski toliko kompetentan da bih mogao reći: to i to je dobro, a to i to nije. O stvaranju filma općenito znam vrlo malo. Amaterski samo mogu reći je li mi se sviđa, ili ne. Ukratko, zadovoljan sam kako je ovaj film napravljen i kako je ispričana priča.

Knjigu ste napisali prije osam godina. Njezina radnja pokriva razdoblje od 12 godina, a Danis Tanović je odlučio da mu za film treba puno kraći period. Kakav je osjećaj bio kad se za početak javio redatelj oskarovac zainteresiran za snimanje vaše priče i potom kad ste shvatili da će na originalu za potrebe filma morati biti izvedeni duboki zahvati?

Ivica Đikić: Meni je bio kompliment kada je on iskazao namjeru da po knjizi nešto snimi. Ja u početku nisam htio sudjelovati u scenariju jer o filmu nisam znao ništa, niti sam htio previše učiti o tome. Danis je u međuvremenu napravio jednu pauzu, jer je radio drugi film. Nakon toga smo se dopisivali mailovima, u smislu, što bi i kako bi mogli napraviti. Onda me je prije dva ljeta on ipak pozvao u Sarajevo gdje smo deset dana bili zatvoreni u jednom hotelu i po cijele dane radili neku pred-finalnu verziju.

Trudili smo se sve svesti na priču koja će biti koncentrirana i imati vremenski raspon od mjesec dana. I mi smo zapravo u deset dana tijekom vrlo mukotrpnog i povremeno delikatnog posla uspjeli doći do neke priče koja je počela funkcionirati. Kasnije se još na tome radilo i dorađivalo, ali smo tada uspjeli napraviti okosnicu.

Tada sam ja zapravo prelomio neku psihološku barijeru da to ne može to biti knjiga. Film je nešto sasvim drugo. Zapravo trebalo je zaboraviti na knjigu, uzeti neke motive koji su dobri i koji su snažni, uzeti te likove i napraviti novu priču. Zapravo, tek kad sam ja kod sebe otklonio tu psihološku barijeru, smo uspjeli napraviti scenarij po kojem je snimljen 'Cirkus Columbia'.

Dakle scenarist silom prilika?

Ivica Đikić: Da. Danis je silno htio da ja u to uđem te sam pristao. On je tu naravno potegnuo jer je imao jasnu ideju što s tim napraviti, a ja sam pomagao u dijalozima, u profiliranju nekih likova, mijenjanju karaktera nekih likova koji su u knjizi drukčiji. Dakle jedan zajednički posao u kojem je on imao inicijativu, a ja sam imao neku, nazovimo je, asistentsku ulogu.

Znači li ovo i vaš ulazak u scenarističke vode? Vjerujem da vam se svidjelo.

Ivica Đikić: To je potpuno drukčije od onoga što ja radim. Od našeg prvog potpisa ugovora za ekranizaciju knjige do premijere filma je prošlo više od pet godina. To je proces koji je užasno mukotrpan. Ja se ne bih htio time baviti, jer tu čovjek ovisi o puno drugih stvari.

Recimo, ja napišem knjigu i za relativno malo novaca je netko objavi. Ne treba puno novaca da bi se objavila knjiga. Da bi snimio film, prvo treba doći do nekih scenarija koji su dobri, a to je mukotrpan posao. Onda čitav niz drugih elemenata treba povezati s time da su potrebni ozbiljni novci da se to snimi. Tako da je to stvar u kojoj ne ovisiš o sebi, a ja ne volim situacije u kojima ne ovisim o sebi.

To što si napisao ovisi o milijun drugih faktora. Predugo to traje i previše je komplicirano za mene. Ne kažem da me to ne zanima, ali nije to posao kojim bih se ja u životu htio baviti. Ja sam novinar. Ja nekako želim da sve to što napravim bude već objavljeno, da se pojavi odmah, da ljudi to pročitaju. A ovo mi je predugi protok vremena.

Ja sam već bio zaboravio da sam uopće radio taj scenarij. Rado ću pomoći kad me netko treba oko toga, ali sam ulaziti u te vode mi predstavlja veliku neizvjesnost. Taj trud može biti uzaludan. Sjediš tri mjeseca doma, ili godinu dana i pišeš scenarij i nema nikakve garancije da to može biti dobar scenarij i na kraju krajeva da će od tog scenarija neko snimiti film.

Meni je nekako sve izvjesno. Napišem tekst koji bude objavljen u novinama i za to primim plaću. Drukčiji je mentalni sklop. Ti ljudi koji se bave filmom drukčije doživljavaju protok vremena od mene. Njihov život  je prilagođen ritmu nastajanja filma, a ja sam već predugo novinar da bi se u tom 'odijelu' osjećao ugodno i lagodno.

No u ovakvom povremenom angažmanu vjerojatno ne vidite problem?

Ivica Đikić: Ma da, povremeno ovakav jedan izlet je ok. To mi je u svakom slučaju jedno veliko iskustvo. Ja sam zahvaljujući Danisu prvi put u životu bio na snimanju filma. To mi je stvarno nevjerojatno iskustvo. To je daleko iznad poimanja umjetnosti. Naše predodžbe o tome su nešto sasvim drugo.

To je vojnička organizacija. To je dvjesto ljudi koji se ustaju u šest sati ujutro. Na hotelskim vratima ih dočekuje raspored snimanja za taj dan. To je jedan krvavi mukotrpni rad koji traje pedeset dana u komadu. Mene je prije svega fascinirala ta organizacija. Kako to sve funkcionira s dvjesto ljudi od kojih svaki od njih zna što treba raditi i nitko nikome ne smeta. Nitko nije prepreka. Meni je recimo to super iskustvo, odnosno kako stvari funkcioniraju iza kamere.