Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Legendarni Bob Dylan sve je iznenadio svojim novim, 33. po redu studijskim albumom, Peter Doherty je snimio najbolji album u svojoj karijeri, a Lily Allen uspješno je iskoristila paparazzi gužvu oko sebe u uspješno plasiranje prosječnog uratka.


Peter Doherty 'Grace/Wastelands' – Ocjena: 9/10
(EMI / Dallas Records, 2009.)

Već po tome što je bio priličan problem od svoje bolje polovice ponovno 'zaplijeniti' prvi album ovog kontroverznog engleskog glazbenika dovoljno govori o njegovoj moći nad ženama. Tijekom proteklog desetljeća Pete Doherty postao je sinonim modernog poete; ovisan o svim trenutno poznatim opojnim sredstvima, a samim time i sklon prečestom upadanju u nevolje, ali uvijek pristupačan fin, pristojan, otvorena srca, naivan i pomalo zbunjen.

Vezani članci Slika nije dostupna Povijesni trenutak za Boba Dylana: Koncert u Vijetnamu Slika nije dostupna Lily Allen na traktoru na pozivnici za vjenčanje

Nije samo svojevremeno šarmirao Kate Moss. Ona je 'po definiciji' samo bila najzvučnije ime koje je osjetilo potrebu približiti se ovom problematičnom karizmatiku. U glazbenom smislu Pete je do sada bio medij iz kojeg je progovarao koktel nepatvorenog ludila, bijesa, tuge, depresije i izgubljenosti.

I u svom matičnom bendu Babyshambles je do sada jednako clashovski bio neobuzdan kao što je to bio i slučaj u The Libertinesima s kojima je stekao slavu, no njegov prvi solo album nudi ono što se do sada nije moglo čuti i što su mnogi, odnosno mnoge do sada priželjkivale, a to je lirsko-pijevno raspoloženi ulični bard, koji je samodestruktivnost  zamijenio uhu i srcu ugodnim bezvremenskim spleenom.

Već je s prošlogodišnjim live albumom 'Oh! What A Lovely Tour' Babyshamblesa bilo jasno kako Pete podvlači crtu jednog razdoblja, a sada je jasno kako je to napravio u pravom trenutku, jer je s 'Grace/Wastelands' napravio preveliki pomak, nakon kojeg bi se lako moglo dogoditi da se više nikad diskografski ne dogode Babyshambles, već možda Pete Doherty & Babyshambles.

'Grace/Wastelands' već osvaja uvodnim ugodnim akustičnim bluesom 'Arcady', nakon kojeg slijedi apsolutni hit 'Last Of The English Rose' koja će bez problema odraditi svoj posao magneta za obožavateljice. Ali tu treba biti odmah jasno da se ne radi o nekom jeftinom triku, već o prirodnom Dohertyjevom kantautorskom talentu, a upravo 'Last Of The English Rose' je adut koji bi trebao razuvjeriti sve one koji su do sada sumnjali u njegov talent.

Odlično preokret u uvodnom dijelu predstavlja '1939 Returning' koja uistinu to i predstavlja – vremeplov u 1939. godinu i vrijeme početka Drugog svjetskog rata. Doherty je tu zorno oslikao jednu minijaturu iz života naših djedova i baka, iz svojeg poznatog rakursa mladog čovjeka čije životne planove s početka života uništavaju demoni velikih politika, ili bolje: velikih zabluda. Nakon toga uspješno uvodi moćnu orkestraciju kroz 'A Little Death Around The Eyes', pri tome ne gubeći fokus na emotivnosti, kao i snazi koliko god se Doherty kretao kroz različite stilove i razdoblja. Tako ni pijani njuorlinski jazz blues 'Sweet By And By' nimalo ne odskače od 'Palace Of Bone' koja je zvuči poput Dehertyjeve verzije Popovog i Gardinerovog 'Passengera', što se bez problema uklapa u 'Sheepskin Tearway' – jedan od boljih dueta ove godine između Petea i njegove stare prijateljice Dot Allison, poznate i po suradnji s Massive Attack i Death In Vegas.

Na kraju albuma se čini kako je Dohery sačuvao najbolje adute; 'Broken Love Song' i 'New Love Grows On Trees' su dva sofisticirana hita jedan za drugim, dok smirivanje ritma i potpuni povratak akustici u baladi 'Lady Don't Fall Backwards' koja zatvara album više priziva pritiskanje repeat funkcije na playeru i ponovno preslušavanje ovog albuma koji poput toplog povjetarca iznenada zapuhne i jednako tako iščezne svojim završetkom. Peter Doherty snimio je najbolji album u svojoj karijeri, koja je, kako za sada stvari stoje, tek na svom pravom početku.

Lily Allen 'It's Not Me, It's You' – Ocjena: 6/10
(EMI / Dallas Records, 2009.)

Po broju fabriciranih skandala koji su se zaredali početkom godine oko Lily Allen bilo je jasno kako mlada pjevačica priprema teren za svoj novi album. U jednom trenutku se činilo da je krenula stopama Amy Winehouse jer je znala zapartijati s Lindsay Lohan dok im se bijeli prah nazirao u nosnicama. Čak i većina hrvatske publike ovisna o brzopoteznoj trač zabavi tako je moglo u kratkom periodu saznati uglavnom sve o mladoj Lily, od toga da voli pred kamerama pokazivati svoju treću bradavicu, do toga da se voli polugola pojaviti na večeri, ili pak flertovati sa starijim muškarcima, po mogućnosti prijateljima svojeg oca.

Pjevačica je znala zapasti i u određene neugodnosti poput napada grudama od strane londonskih 'huligana'. Uglavnom puno sočnih detalja, osim onog glavnog - glazbe. No Lily je moderna cura koja jako dobro zna što je to moć tabloida i koje su zakonitosti celebrity kulture koje treba iskoristiti u svoju korist, a dokaz za to je bilo strelovito probijanje njenog drugog albuma 'It's Not Me, It's You' na vrhove top lista, čime je odbacila sve sumnje i nagađanja da je čudo jedne sezone.

Drugi studijski album nažalost nije na putu na kojem je bila tijekom suradnje s Markom Ronsonom i 'Oh My God' - respektabilnim coverom Kaiser Chiefsa. Ovog puta Lily je s producentom Gregom Kurstinom odlučila zagrebati pod površinu retro popa. Obzirom na njezine ograničene vokalne sposobnosti radi se o zbirci pjesama koja se po svom infantilnom karakteru mogu bez posljedica puštati i dječjem uzrastu.

Jedina stvar koja spašava stvar su tekstovi koji obiluju cinizmom i često sarkastičnim humorom kojim Lily Allen oslikava svijet oko sebe i svoju poziciju glazbene zvijezde unutar istog. Čak se kroz tu prizmu može gledati i na dvosmisleni naslov albuma kojim sebe predstavlja kao mindset modernog konzumerizma. Ona kao ona samo ne postoji, ona je izbor konzumenta, njegov odraz u ogledalu – nešto pitko, lagano i neobavezno. Samo tu i tamo zvonki glasić izbaci neku porugu ili stav, kao što je to najočitiji slučaj u 'Fuck You' koja jednako tako brzo nestane u ritmu lako probavljivih i zaboravljivih melodija.

Pop album za svakoga i nikoga. Nešto što se tako 'divno' uklapa u sadašnji post modernistički trenutak, ali ga ne ocrtava i ne sažima dovoljno da bi se moglo raspravljati o nekoj većoj vrijednosti, a kako stvari funkcioniraju uživo, uskoro ćemo se moći uvjeriti i na domaćem terenu na predstojećem koncertu Lily Allen na jarunskom In Music festivalu.

Bob Dylan 'Together Through Life' – Ocjena: 8/10
(Columbia / Sony Music / Menart, 2009.)

Neuništivi Dylan je malo iznenadio novim albumom, jer se očekivalo da će više taktizirati nakon što je prošli 'Modern Times' ovjenčan lovorikama jednako strane od kritike i publike, no na pragu 68. godine života odlučio je poput nekih svojih kolega u istoj dobi ubrzati stvari po pitanju karijere. Za početak riješiti se marketinga. O tome da je album snimljen se do prije mjesec dana nije ni znalo, jer je glazbena legenda odbila bilo kakvo dizanje pompe oko toga.

'Together Through Life' je Dylanov naklon bluesu, i to ovog puta mantričkoj repeticiji karakterističnoj za izričaj Williea Dixona, na čiju glazbenu podlogu je i zapjevao pjesmu 'My Wife's Home Town'. No pored toga radi se o jednom od rijetkih Dylanovih albuma na kojem je skoro sve tekstove napisao u uskoj suradnji s drugim glazbenikom i tekstopiscem, a riječ je Robertu Hunteru iz Grateful Deada. Dotičnog kolegu Dylan cijeni skoro cijeli svoj život, a u posljednjem intervjuu za Rolling Stone je čak rekao kako bi s Hunterom do sada sigurno zajedno napisao na stotine pjesama da su i jedan i drugi osjećali potrebu da to učine tijekom proteklih godina. Potreba je očigledno došla nedavno.

Iako 'Together Through Life' povremeno prošaraju lagani starinski folk motivi poput 'If You Ever Go To Huston' i 'This Dream Of You',uz koji bi mnoge bakice i djedice mogli zaplesti dvokorak, većina materijala je prožeta karakterističnim blues ritmom koji je Dylan po već poznatim stilom ukrasio decentnim violinskim aranžmanima i pratnjom na harmonici. Time je opet postigao onaj 'Modern Times' efekt 'vinila iz davnina', ali naravno nije u potpunosti ponovio formulu.

Dapače s 'Together Through Life' u nekim momentima opasno podsjeća na Toma Waitsa, ali to se čini neizbježnim čim je u igri lijeni blues, lagana instrumentalna disonanca i duboki hrapavi glas, koji je već duži niz godina Dylanov zaštitni znak. Iako je trenutno moderno među američkim glazbenicima spominjati Obamu i vjeru u promjene, stari lisac, koji je odavno odlučio potpuno zašutjeti o politici ostao je dosljedan tome. Ne gaji on nikakve 'optimizme' te vrste. I dalje je uronjen u sudbine običnih ljudi i svoje viđenje svijeta kroz tu prizmu, a i kad spominje dolazak promjena, ona misli na ljubav.

Album je opet producirao osobno pod nadimkom Jack Frost, a upravo u produkciji se može pronaći najviše sličnosti s 'Modern Times' i 'Love And Theft', iako je logično da se radi o tri i koncepcijski potpuno različita albuma. Naravno i ovog puta je knjižica CD-a i više nego jadna (odnosno i nema je), ali i to je već poznati Dylanov stil. Jedino u čemu i dalje pazi na svaki detalj je glazba.

Prijašnje recenzije: Ramirez, Voland Le Mat i In-puls