Nova izdanja i reizdanja

Kings Of Leon, Robert Plant i R.E.M.

Piše Zoran Stajčić, 28. listopada 2010. @ 09:53

Kings Of Leon teško da će u dogledno vrijeme od rokera netku uspjeti maknuti s trona nakon albuma 'Come Around Sundown'. Robert Plan uspješno je natavio putem koji mu je otvorio T-Bone Burnet, a R.E.M. su na dostojan način podsjetili na svoja prva dva albuma.

Kings Of Leon 'Come Around Sundown' – Ocjena: 10/10
(RCA Records / Sony Music / Menart, 2010.)

Najavljivan kao najiščekivaniji 'rock blockbuster' godine, album 'Come Around Sundown' američkog benda Kings Of Leon to uistinu jest. Osim što je riječ o bendu koji je sama perjanica današnje rock scene po nadahnuću i kvaliteti, Kings Of Leon je bend koji je to i u tiražama.

Prethodni album 'Only By The Night' bio je 2008. najprodavanijie rock izdanje u SAD-u i to u godini kad su svoje nove albume objavili giganti poput Metallice i Guns N' Roses. Četvorku iz Tennesseeja nakon toga njezin diskograf s razlogom tretira pažljivo kao posljednju kap vode na dlanu, pogotovo što je riječ o glazbenicima koji su simpatije publike osvojili na old fashion way, dakle originalnošću i naravno s dva vanserijska albuma po većini kriterija, dakle s 'Because Of The Times' i već spomenutim 'Only By The Night'.

Slava nije pomračila um Nathanu, Calebu, Jaredu i Matthewu Followillu i plodna faza se nastavila i na 'Come Around The Sundown'. No album se u mnogočemu razlikuje od svojih prethodnika.

Prvijenac 'Youth And Young Manhood' bio je sirovi i žestoki južnjački križanac AC/DC i Lynyrd Skynyrda. Veliku razliku donio je eksperimentalni 'Aha Shake Heartbreak', a puka je sreća da je nakon tog hrabrog iskoraka grupa ostala s diskografskim ugovorom u ruci.

'Beacuse Of The Times' i 'Only By The Night' iznjedrili su najveće himne i hitove benda, nakon čega je bilo svakome jasno da je Kings Of Leon ostavio daleko iza sebe svoje kolege, primjerice The Strokes čija slava se u početku njihove karijere činila nedostižnom.

'Come Around The Sundown' je pak najkomercijalniji iskorak do sada, bar po pitanju glazbe. Pjesme su i po zvuku i po ozračju ujednačene. Nema naglih promjena raspoloženja. I kada dolazi do ubrzavanja tempa, to se odvija postepeno, po pravilima nekog unutrašnjeg ritma cijelog albuma. Specifična južnjačka fjaka je poput paučine pala na svih trinaest pjesama, a ugođaj koji vlada zorno je dočaran jarkim bojama sutona na coveru.

Broj balada i potencijalnih himni grupe na ovom albumu je najbrojniji. No nije riječ o ziheraštvu, već o hrabrom potezu što dužeg prolongiranja osjećaja koji slušatelja omami već s uvodnom 'The End', koja ne ostavlja nimalo slabiji dojam od nastupnog hit singla 'Radioactive' i 'Pyro' koja slijedi nakon nje. 'Radioactive' je samo jedan od desetak jednako kvalitetnih dijelova glazbene slagalice.

Dojam da je bend igrao na sve, ili ništa. Namjerno prići toliko blizu predvidljivom rock mainstreamu, a istovremeno graditi konceptualnu strukturu je nešto što se samo po sebi čini nemogućom misijom. No braći Followill je to pošlo za rukom i još su uz sve zadržali svoj džentlmenski šarm i čvrsti južnjački stav. Posjeduju 'oružje' i za pomodna događanja i za redneckovske rupe u kojima se ispija pivo, a nepobitno jeda su uspješno pogodili ukus današnje razmažene rock publike.

Navesti favorite među pjesmama je uistinu teško. Moćni spleen koji posjeduje Calebov puknuti vokal odlično leži u blueserskim 'Mary i 'My Amigo', zatim pjesmama poput 'The Immortals' i 'No Money' koje podsjećaju na stadionske himne rock giganata iz osamdesetih, kao i klasičnom country dvokoraka u 'Back Down South'.

Opojnosti njihove glazbe se teško oduprijeti. Do te mjere da ni potpisani recenzent ne može navesti niti jedan bend kojem je za tri studijska albuma uzastopno dao najvišu ocjenu.

Robert Plant 'Band Of Joy' – Ocjena: 8/10
(Decca / Umiversal Music, 2010.)

Robert Plant stari poput vina. Njegova solo karijera u kojoj bilježi devet samostalnih i četiri kolaboracijska albuma počela je doživljavati pravu malu renesansu s prošlim albumom 'Raising Sand' koji je snimio s pjevačicom Alison Krauss i koji je prošle godine zasluženo odnio Grammyja za album godine. No pored Planta i Krauss ključnu ulogu na tom albumu odigrao je producent T-Bone Burnet koji je inovativnim pristupom doslovce redefinirao zvuk koji se može postići žičanim i udaraljkaškim instrumentima.

Plant bi doslovce bio lud da nije shvatio da je Burnetov potmuli zvuk plodno tlo za njegov još uvijek zvonki vokal, a 'Band Of Joy' je doslovce asfaltiranje trase u tom smjeru. Produkciju ovog puta potpisuje sam pjevač i njegov prijatelj i glazbenik Buddy Miller. Zvuk nije u potpunosti kopiran s 'Raising Sand', ali se Burnetov 'rukopis' lako iščitava, iako naravno nije prisutan.

Tako Plantov vokal opet lebdi iznad glomazne ritam sekcije utopljene u bas frekvencije, dok električne gitare krče kao da su propuštene kroz pojačala koja će se svakog trenutka raspasti od vibracija. Stilski gledan pjevač balansira između poznatog 'vilenjačkog' britanskog folka, američkog bluesa i naravno rocka.

Situaciju dobro zakuhava uvodna 'Angel Dance', a odlično grananje Plant postiže s 'House Of Cards', koja kao da je mali podsjetnik na suradnju s Alison Krauss, zbog snažnog refrena potpomognutog naglašenim ženskim vokalima.

Taman kad se nakon treće i ne pretjerano zanimljive country minijature 'Central Two-O-Nine' stekne dojam da su najbolje stvari na albumu prošle, slijedi šestominutna 'Silver Rider' koja je ujedno i jedna od najboljih balada koje je Plant iznjedrio tijekom svoje solo karijere. Zanimljivo je što nimalo ne podiže glas, no pri tome stvara duboko emotivnu napetost, susprezanje i prolongiranje kulminacije koja doslovce procvjeta kroz gitarske solaže.

Brzi tempo klasičnog rock komada 'You Can't Buy My Love' uspješno trgne i spašava slušatelja od ezoteričnog plutanja i prepuštanja vlastitim mislima. Valjda zbog riječi refrena u tom trenutku su Beatlesi u glavi slušatelja. Ali samo kao omisao, vjerojatno zbog istih riječi refrena s 'Can't Buy Me Love'. Nekih drugih dodirnih točki s uratkom Lennona i McCartneya nema.

'Falling In Love Again', je sanjivi country uz pedal steel koji se preslikava i u narednoj 'The Only Sound That Matters'. Gitarska distorzija ponovno oživljava u mantričnoj 'Monkey' i nakratko razbija 'južnjačku utjehu' središnjeg dijela albuma, koja se nastavlja s 'Cindy, I'll Marry You Someday' i 'Harm's Swift Way', što je možda i malo previše countryja od Roberta Planta u tom trenutku.

Stvar pravovremeno spašava finale, odnosno egzorcistički gospel 'Satan Your Kingdom Must Come Down' i posljednja 'Even This Shall Pass Away' u kojoj ritam bubnjeva i udaraljki pomalo podsjeća na Plantovo igranje s loopovima i ritam mašinama na albumu 'Manic Nirvana' iz 1990. godine, ali je ovdje ipak riječ o 'organski' proizvedenom ritmu.

Ako se izuzme malo jači naglasak na country, legendarni pjevač Led Zeppelina nije podbacio. Tko god ga voli neće ostati razočaran, a takvih nije malo.

R.E.M. 'Murmur' – Deluxe Edition – Ocjena: 8/10
(Capitol / Dallas Records, 2010. (1983.))

R.E.M 'Reckoning' – Deluxe Edition – Ocjena: 8/10
(Capitol / Dallas Records, 2010. (1984.))

Reizdanja prvog i drugog albuma grupe R.E.M. nije učinjeno samo u obliku reprinta, već je svakom albumu dodan i bonus CD koncerta, što je u svakome slučaju osvježenje (ne samo za slušatelje, već i za ovu formu koja nikad nije zahvalna kad se treba prožvakavati nešto već davno zaključeno i od strane kritike prepoznato).

No dobro, svako vrijeme nosi svoj pečat, pa tako i ovo kad se s odmakom može gledati na početak karijere indie benda iz američke provincije, koji je uspio obilježiti jedno vrijeme, prigrliti intelektualnu publiku, ne preseliti se iz provincije i izgubiti u kakofoniji urbanih sredina.

Uglavnom iz ove perspektive gledano 'Murmur' i 'Reckoning' očuvali su davno zabilježene emocije koje su snimljene na magnetofonsku vrpcu. Ima u svemu nečega nostalgično-romantičnog, jer se radi o dobrom podsjetniku na ne baš tako davna vremena kad su bendovi uglavnom počinjali na isti način - razvijali se kroz vlastitu diskografiju i polako postajali spremni za gigantske korake, ali su na svu sreću u toj prvoj fazi inkubiranja energije i osjećanja vlastite snage bili neometani pritiscima velikih diskografskih kuća.

Nije postojalo pravilo da ako se s prvim albumom ne postigne sve, da drugog po svoj prilici neće ni biti. I 'Murmur' i 'Reckoning' posjeduju u sebi elemente slobode i iskrene poezije koja ne teži biti rob formi hita (iako hitova naravno ima), a zbog toga su ti albumi zanimljivi za slušanje i dan danas. No ipak su live trenuci još bolji.

Na prvom albumu je snimka koncerta iz Larry's Hideawaya iz Toronta iz 1983. godine. Energični klupski nastup i ozračje u kojem su rijetki mogli čuti R.E.M.. Buck, Stipe, Mills i Berry su i tih ranih dana zvučali kao jedan, pogotovo uz razigranog Billa Berryja čiji bubanja je kao živo tkivo koje reagira na svaku promjenu raspoloženje u Michealovom glasu.

Identična situacija po tom pitanju je zabilježena i na koncertu u Aragorn Ballroomu u Chicagu koji je dodatak 'Reckoningu', pa stoga ni dan danas nije teško razumjeti zašto R.E.M. nakon Berryjevog odlaska nisu uzeli niti jednog drugog bubnjara u originalnu postavu. Svakako ima boljih tehničara, ali je li dišu jednako kao Stipe, Buck i Mills, to je druga stvar.

Uglavnom dobar je ugođaj ponovno čuti pjesme poput 'Radio Free Europe', 'Talk About Passion', 'Perfect Circle', Southern Central Rain (I'm Sorry)… Na trenutak se može i odlutati u mislima i pomisliti da nešto poput Radija slobodna Europe i dalje obitava, bar kao ideja, ili virtualni Eldorado čija frekvencija pruža mentalno utočište.

Prijašnje recenzije: Bajan, Grad i Ezerki & 7/8