Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Kako se bliži kraj kalendarske godine, tako se i diskografska aktivnost glazbenika povećava. Recesija? Nema šanse!


Jamie.T 'Kings & Queens' – Ocjena: 9/10
(Peacemaker / Virgin / Dallas Records, 2009.)

Vezani članci Shakira, Gerard Pique Shakiru i Piquea ovako opuštene dugo nismo vidjeli, paparazzi su ih uhvatili dok su uživali na jahti na obiteljskom odmoru Shakira i Gerard Pique Shakira iznenadila fotkom sinova koje ima s 10 godina mlađim nogometašem, svi se čude koliko su narasli, a na prvi pogled se vidi i na koga više sliče!

Mladi londonski glazbenik dokazao je da nije čudo jednog albuma. 'Kings & Queens' punokrvni je nasljednik debija 'Panic Prevention' iz 2007. godine. 'Kings & Queens' je na sličan način poput prethodnika kao alternativna radio stanica koja emitira suludi, ali hitoidni program. Naravno na sebi svojstveni način. Radi se o tektonskom miješanju stilova, na drzak i uspješan način za koji su očito sposobni jedino Britanci.

Osobno sam bio prilično skeptičan oko ovog albuma, upravo stoga što mi je 'Panic Prevention' legao na najbolji mogući način. Obzirom na to, zatim osebujni stil kojeg čini spektar stilova po kojima Jamie može ponijeti titulu mlađeg brata DJ Shadowa, recenzija istog je nešto što je s razlogom pričekalo. Jamie je zarazan na prvu, ali isto tako zahtijeva dugo 'varenje'. Ostao je vjeran svojem 'pravo u lice' pjevačkom urbanom izričaju koji je sam po sebi mješavina rapa, punka, ska i reggaea.

Uvjerljiv je i zanimljiv i u pop zezalicama 'Sticks 'N' Sweet' i 'Chaka Demus' koje obiluju pratećim vokalima u falsetu, čime hoda po oštrici između sprdačine i genijalnosti. Što je nabolje ima svega pomalo, ali najviše njegovog šarma, što je ujedno i najvažnije. U izričaju je beskompromisan, tako bez sustezanja u 'Spider's Web' izjavljuje kako u njegovom mozgu imena Obama i Osama odzvanjaju jednako loše – odnosno kao alarm da se uhvatio u paukovu mrežu.

Sprda se i na račun britanske obavještajne službe u 'British Intelligence', a zanimljiv pogled na stvari pruža i u 'Casto Dies'. Uglavnom o politici je kroz spomenute pjesme dovoljno rekao, tako da jak utjecaj Clasha koji se osjeti u njegovoj glazbi nije samo ispolirani pomodni površinski sloj, već se tu radi o istinskom buntovničkom stavu.

No Jamie poznaje i dapače koristi puno širi spektar protestne poezije od punka iz vremena 'Combat Rocka'. Dokaz tomu je odlična (ujedno i jedna od najboljih balada iz ovogodišnje produkcije) 'Earth, Wind & Fire' u kojoj je za uvodne stihove odlično uklopio Joan Baez. Općenito je jak u baladama 'Jilly Armeen' i 'Emily's Heart' u kojima akustična gitara vodi glavnu riječ. Posebno treba istaknuti još i 'The Man's Machine', pjesmu s odlično umiksanom uvodnom opskurnom bas dionicom i stadionskim refrenom.

Jamie.T je i ovaj put složio sve u suradnji sa svojim suradnikom i nerazdvojnim prijeteljem Benom 'Bones' Couplandom. U stvari još uvijek traje dvojba, jesu li snimili album, ili je u pitanju prvih jedanaest mjesta s top liste njihove 'subverzivne londonske radio stanice'. Najvažnije od svega je da cjelokupni materijal miriše na današnjicu. Moderno da ne može biti modernije. Nakon albuma 'Kings & Queens' vam dugo neće pasti na pamet slušati radio. Bilo koji.

Gustafi 'Chupacabra' – Ocjena: 7/10
(Menart, 2009.)

U kuhinji, ili bolje rečeno štali Edija Maružina i društva ništa novo. Ali to treba shvatiti relativno kao dobru vijest, jer su Gustafi odavno pronašli formulu istovremenene kvalitete, originalnosti i dugovječnosti. Najveća promjena s albumom 'Chupacabra' je ta što je grupa promijenila izdavačku kuću. Nisu više u Dancing Bearu, već su Menartu. Obzirom da je TBF svoje utočište pronašao u Dallas Recordsu, može se zaključiti kako će ovu godinu na domaćem glazbenom nebu neki upamtiti i po ta dva transfera. Neki. Jer transferi te vrste su nešto što do publike uglavnom ni ne dopire. Niti na kraju krajeva ne postoji ta vrsta senzibiliteta koji se gaji prema domaćoj sceni.

Uglavnom 'Chupacabra' nije vanserijski uradak grupe kao što je to bio 'F.F.' iz 2006. godine koji je bio istinski spoj istarske štale i duha The Rolling Stonesa. Novi album malo više vuče prema repertoaru s vatrogasnih zabava u Lombardiji, ili Venetu, ali kao što je naglašena na samom početku, nisu Gustafi skrenuli sa svoje dobro utabane staze, već je problem možda što ne eksperimentiraju više unutar svog okvira.

Ono što je zanimljivo je da su odškrinuli vrata nove dimenzije koje vjerojatno nisu ni sami svjesni i koju nažalost nisu dovoljno razvili. Radi se o tome što pored Edija Maružina u prvi plan sve više dolazi pjevačica Barbara Munjas – lucidna, puna energije i potencijalno izuzetno karizmatična.

Na koncertima ona ulaže svaki svoj atom u glazbu i odavno više nije netko tko se tretira kao prateća pjevačica. Na 'Chupacabri' Ediju drži dupleks u skoro svakoj pjesmi i šteta je što od 16 brojeva bar jedan nije samo njen, dapače nema niti jednog klasično aranžiranog muško-ženskog dueta. A bilo bi dobro da se to bar dogodilo u baladi 'Noć kad san opet', u kojoj nažalost niti jedne sekunde Edi ne pušta Barbaru samu (ili suprotno – zavisi kako se uzme).

Malo više ženskog vokala bi bilo dobro osvježenje Gustafima. Uostalom nije Edi vokal kalibra jednog Mick Jaggera (a i na albumima Stonesa, Keith Richards se obavezno primi mikrofona bar jednom). A da se ne govori kako su Gustafi odlično plodno tlo za tu vrstu eksperimenta, ili bar uspješno odašilju taj slobodarski signal glazbenog skvota u koji je dobro došao svaki otkačenjak.

Barbara je jedna od te vrste otkačenik, koja bi vjerojatno bila utopljena u hrvatskom estradnom glibu da kojim slučajem iz ove pozicije gradi solo karijeru, ali u jednim Gustafima je ona postala začin koji svemu daje bolju aromu. Istarski freak folkeri su na pragu, nadamo se pozitivnih, promjena. Osvježenje bi svima dobro došlo.

John Fogerty 'The Blue Ridge Rangers Rides Again' – Ocjena: 7/10
(Verve / Universal Music, 2009.)

Pjevač legendarnog hrapavog glasa iz legendarne grupe Creedence Clearwater Revival koja je harala američkom rock scenom od 1967. do 1972. godine svoj prvi solo album iz 1973. godine nazvao je 'The Blue Ridge Rangers'. Na istom je odsvirao sve instrumente i otpjevao sve pjesme, uglavnom country i rock prepjeve drugih autora. Tada je najveći hit s tog albuma bila pjesma 'Jambalaya'.

36 godina nakon bogate glazbene karijere (koja je uglavnom poznata Amerikancima. Za Evropu je teško govoriti, ali po pitanju Hrvatske, većina populacije i dalje drži da je 'Proud Mary' pjesma Ikea i Tine Turner, a ne Creedence Clearwater Revivala koju je slavni glazbeni-bračni par prepjevao. Ova digresija samo služi kao okvirno mjerilo i uvid u to kolikom broju ovdašnje populacije bi se uopće upalila bilo kakva žaruljica u glavi na spomen Fogertyjeva imena).

John Fogerty uradio je sequel svog prvog albuma i nazvao ga 'The Blue Ridge Rangers Rides Again'. Ovaj put nije sam, već je okupio solidni session bend, kao i ugledne goste poput Brucea Springsteena i Dona Henleya i Timothyja B. Schmita iz Eaglesa. Sličnu dugačku pauzu za nastavak nekog albuma iz prošlosti je uradio i Neil Young s albumom 'Chrome Dreams II'. No za razliku od Younga, Fogerty je kao i na 'Blue Ridge Rangers', svu inspiraciju crpio iz velike američke pjesmarice.

Iz opuštajućeg i uhu ugodnog country glazbenog materijala posebno se po izvedbi izdvajaju 'Change In The Weather', 'Moody River' i 'Haunted House'. I naravno bolja je 'When Will I Be Loved' s Bruceom Springsteenom, nego 'Garden Party' s Henleyem i Schmitom. John Fogerty je oduvijek znao kako kvalitetno ukrstiti bendžo i električnu gitaru, pa tako i u svojoj 64-oj godini života.

Queensryche 'American Soldier' – Ocjena: 8/10
(Rhino / Dancing Bear, 2009.)

Tijekom 80-ih godina su ih nazivali jedinim heavy metal intelektualcima. Također su bili pioniri konceptualnog pristupa pri snimanju albuma. Albumi 'Operation Mindcrime' i 'Empire' su i dalje svijetli diskografski primjeri, ne samo ovog benda koji je bio najjači izdanak scene Seattlea prije nego je grunge eksplodirao na sceni, već cijelog jednog glazbenog perioda. ž

No iznenađujući komercijalni uspjeh albuma 'Empire' s početka 90-ih bio je previše za međuljudske odnose unutar benda. Pauza od četiri godine bila je preduga za povratak na stare pozicije. No od 1994. do danas grupa predvođena pjevačem Geofom Tateom se ne predaje. Tako da je i dalje jedan od kultnih američkih rock bendova.

Solidno su privukli pažnju s 'Operation: Mindcrime II' 2006. godine, žestokim anti Bushevskim uratkom i ujedno nastavkom puno poznatijeg konceptualnog prethodnika 'Operation: Mindcrime' iz 1988. godine. No nakon toga je slijedio nepotrebni 'Take Cover', odnosno album obrada na kojem se očekivano našla i obrada Pink Floyda 'Welcome To The Machine' (Teško je i pomisliti da je netko konceptualac, a da nije navučen na Floyde).

Uistinu nepotrebni gubitak vremena, koji je i tržišno prošao loše, jer da je 'American Soldier' izašao 2007. priča bi bilo drukčija nego što je to sada. Naime 'American Soldier' je također konceptualni album i to daleko bolji od 'Operation: Mindcrime II'. Bavi se tragičnim sudbinama američkih vojnika angažiranih u Iraku. Pravi PTSP-ovski uradak koji se bez problema može natovariti na savjest Busheve administracije. Ali eto, promijenio se predsjednik i ozračje, a time 'American Soldier' nije mogao pronaći plodno tlo izvan uobičajene baze fanova Queensrychea, kao što su to svojevremeno uspjeli 'Operation: Mindcrime' i dakako 'Empire'.

Geof Tate je i dalje izvan serijski pjevač, a grupa je progresivna u svom izričaju. Čak i balada 'At 30.000 Ft' puše za vrat evergrinu poput 'Silent Lucidity', ali čini se da je u slučaju Queenstychea  sudbina albuma ovisila o predsjedničkim izborima. No svejedno, radi se o materijalu u kojem mogu uživati i oni koji nisu unutar retro metal plemena. Queensryche su bili i ostali roba za intelektualce.

Shakira 'She Wolf' – Ocjena: 6/10
(Sony Music / Menart, 2009.)

Shakira je pravovremeno odlučila kako je vrijeme za zaokret u karijeri. Samo što nije dovoljno čvrsto uhvatila volan, pa je to izvedeno nespretno. Zaokret je izvršen prema elektropopu, ali kao što je već navedeno nedovoljno temeljito. Kalkuliralo se još sa nasljeđem i latino zvukom od vremena albuma 'Laundry Service'. No novi 'Tango', a kamo li 'Whenever, Whenever' nije iznjedren. Tako da je sve nekako stalo na pola puta između repova iz prošlosti i pogleda u 'elektropop budućnost'. Čak ni dancehall pokušaj ('Why Wait') ne donosi dovoljno uzbuđenja.

Problem je u tome što elektropop posjeduje svoje zakonitosti i unutar njih po nepisanom pravilu obično 'hladne' sjevernjakinje postižu vrhunac strasti. No jednoj temperamentnoj južnjakinji poput Shakire taj zvuk i stil više odmaže, nego što pomaže. Ne budi iskonsku vučicu u njoj. A trebalo bi.

'She Wolf' je trebao biti album s kojim bi jurišala na tron današnjeg popa. Shakira je već jednom dokazala da je strastvenija od Britney Spears i šarmantnija od Mariah Carey. Tko ostaje? Pa naravno, Beyonce!

Beyonce je njena prava i istinska konkurencija. I dok je žena Jay-Z-ija pomela sve s 'Halo' i 'Single Ladies (Put A Ring On It') i doslovce rasplesala cijelu planetu, Latinoamerikanka koja se rodila s ritmom u svojim bokovima odjednom otkriva britanski retro eletropop zvuk. Propao žeton – kockarskim terminom rečeno. Stvar još donekle vade 'Gypsy' - opuštajući tango srednjeg tempa, 'Mon Amour'  - solidni srednjestrujaški rock singl, i uvjetno eksperimentalni broj 'Did It Again', za razliku od 'She Wolf' koja mlačno otvara ovaj jednako tako mlačni album.

Da parafraziramo prvi stih iste koji glasi: 'SOS she's in disguise' - očekivali smo vučicu, a ne janje u vučijoj koži.

La Roux – Ocjena: 9/10
(Polydor / Universal Music, 2009.)

Na polju elektropopa ove godine jedno ime je zasluženo izašlo iz sjene anonimnosti, a to je La Roux. Radi se o britanskom dvojcu koji čine pjevačica Eleanor Jackson i Ben Langmaid zadužen za synthove i produkciju. Da ne bi bilo pretjerivanja ne radi se o novom Eurythmicsu, ali nije isključeno da je La Roux na dobrom putu da to postane.

Osim prepoznatljivog i upečatljivog stila koji se temelji na synth pop korijenima iz 80-ih na tragu The Human Leaguea, Depeche Modea, Yazooa, Heaven 17 i Blancmange, grupa je i vizualno upečatljiva po neobičnoj visokoj kokotici koji ima Eleanor Jackson.

Glazbeno La Roux su pravovjerni retro elektropop duo. Izvan tih okvira na izlaze i ne koriste druge instrumente osim synthova, ni po cijenu eventualne monotonosti koju može eventualno izazvati 12 pjesama s iskorištenim opskurnim spektrom zvukova i jednom pjevačicom.

Izgleda da su upravo na tom pravovjernom inzistiranju na glazbenoj opremi i aranžmanima postigli to da imaju definitivno jedan od najboljih elektropop uradaka u novom mileniju. Tko god da je do sada pokušao oživiti duh 80-ih nije mu pošlo za rukom toliko plastično, kao što je to pošlo Eleanor i Benu. Zato i usporedba s početka teksta s Annie Lennox i Daveom Stewartom - dvojcem koji s s četverokanalnim studijom iz garaže napravio čudo odmah na početku 80-ih.

Eleanorin glas nije poput Annie, ali posjeduje tu strastvrnu borbenost i odanost ideji i stilu. U uvodnoj 'In For The Kill' (koja je izvrstan izbor za otvaranje albuma) to se možda toliko i ne primjećuje, ali zato u narednoj 'Tigerlily' i posebno 'Quicksand' Eleanor raste u interpretatorskog giganta.

Prosto je nevjerojatno kako La Roux i kroz najizlizanije aranžmanske klišeje 80-ih postižu pogodak, a niti jednog trenutka ne zagaze u patetiku. Da je kojim slučajem Boy George u trenucima svoje najveće slave pjevao laganice poput 'Cover My Eyes' i 'Colourless Colour' bio bi ljigavo patetičan. Upravo se u tim pjesmama očitava profesionalna pravovjernost Eleanor Jackson. Ona je na prvijencu i više nego dokazala svoju pjevačku plavu krv, što ju je odmah svrstalo u red ženske pjevačke elite poput već spomenute Annie Lenox, ali i Kate Bush, Sinead O'Connor, Suzanne Vega i Tori Amos.

Prvi album LA Rouxa posjeduje sve odlike albuma koji svaki zagriženi nostalgičar za 80-ima traži, dapače vjerojatno bi i Davidu Gahanu zasuzilo oko kad bi čuo 'Bulletproof' i 'I'm Not Your Toy'. Nema šanse da se ne bi sjetio svega što je radio u vrijeme albuma 'Speak And Spell' kad je zajedno sa ostatkom benda sve nade ulagauo u 'Just Can't Get Enough'.

Ovdje je riječ o grupi koja je svoj debi objavila ove godine. Još jedan dokaz da za umjetnike nije važno da i fizički prožive vremenski period u kojem je nastao njihov omiljeni stil. Palac gore za La Roux. Jedno od najboljih iznenađenja u pop glazbi ove godine.

Prijašnje recenzije: Mariah Carey, Mando Diao i Killing Jazz Hard Core Baby

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju