The Roots 'How I Got Over' – Ocjena: 9/10
(Def Jam / Universal Music, 2010.)
Black Thought i Questlove, odnosno alfa i omega eklektične hip hopgrupe The Roots i dalje su na stazi koju su utabali još 1993. na debiju 'Organix!'. I to su naravno dobre vijesti. Deveti po redu album 'How I Got Over' tako spada u još jedno po redu glazbeno remek djelo u kojem egzstencijalizam modernog pojednica progovara kroz organsko i eterično ruho.
Kohezija stilova i njihovo nijansiranje sa svakim novim slušanjem sve više dolazi do izričaja čime kroz višeslojnost izlazi genij spomenutih kreatora. Stoga krenimo redom.
Uvertiru predstavlja minijatura 'A Peace Of Light' nakon koje prvi atmosferični udarac dolazi već sa uvodnim udarcima u klavirske tipke i odmah potom u snare bubanj u 'Walk Alone', koja bi mogla ponijeti epitet hip hop šansone. Skoro bez pauze i u istom ritmu i ključu iz nje izvire 'Dear God 2.0' u identičnoj jazz maniri.
Plesni groove lagano uzima zamah u 'Radio Daze', a retro soul štih i jednaki lagani plesni ritam nastavlja u 'How I Got Over'. Ono što prolazi kroz glavu nakon toliko intrigantnog prvog dijela albuma je koliko osjećaja za tempiranje imaju članovi The Rootsa i naravno njihovi gosti Truck North, P.O.R.N. & Dice Raw, Monsters Of Folk, i Phonte.
Medley srednjeg dijela 'Dillatude: The Flight Of Titus' Roots svojski i sigurno voze i čini se kako s lakoćom isporučuju još jedan hit. Zvonki vokal pjevačice Patty Crash produbljuje priču u 'The Day', a da je došao red na gošće ljepšeg spola svjedoči i naredna 'Right On' s Joannom Newsom. Atmosfera je s tim bogatija, a ritam neznatno usporava otvarajuću vrata pjesmi 'Doin' It Again' u kojoj dominira upečatljivi soul refren.
Nakon toga slijedi još jedan punokrvni hit 'The Fire' u kojem gostuje John Legend, kojeg se očigledno toliko dojmila suradnja da je odlučio snimiti cijeli album s Rootsima, tako da je za ovu godinu najavljivani 'Wake Up!' nešto što s razlogom treba iščekivati s nestrpljenjem.
'Tunnel Vision' je tipični vokalno-instrumentalni eksperiment svojstven grupi koji služi kao prijelaz u 'Web 20/20', jednu od dvije posljednje pjesme u kojoj je podloga tvrdi elektro loop iz kojeg su izostali živi instrumenti koji prevladavaju na albumu. Jednako ozračje nudi i bonus pjesma 'Hustla'.
Je li nagli elektro preokret na kraju najava novog albuma, ne može se tvrditi sa sigurnošću, ali da je u pitanju neočekivano 'tvrdo slijetanje' u odnosu na sve prije toga s 'How I Got Over' to je sigurno. U neku ruku je to dobar ishod, jer je razbijena eventualna monotonija očekivanja, ako se uzme u obzir prvi dio albuma (iako o monotoniji bilo čega nema niti govora). No opet nekad nije poanta imati iznenađenje, iznenađenja radi. Možda takav svršetak nije bio neophodan, ali to je samo mrvica koja umanjuje sveukupni glazbeni dojam.
Kelis ‘Flesh Tone’ - Ocjena: 7/10
(Interscope / Universal Music, 2010.)
‘Flesh Tone’ je peti studijski album R&B pjevačice Kelis i predstavlja solidan zaokret u njezinoj karijeri, obzirom da se ‘dala’ u ruke glazbenim imenima poput Davida Guette, Jeana Baptiste i Bennyja Bennassija.
Kelis se tako našla na pola puta između Lady Gage i La Roux, u prijevodu pojavila se kao ambiciozna pretendentica na mjesto kraljice plesnog podija. Distanca od prethodnog ‘Kelis Was here’ je i više nego očita, ali i vremena su se promijenila nostalgija za synthpopom ne jenjava i Kelis je tako pokazala da je u pravom trenutku na pravome mjestu.
Iako ‘Flesh Tone’ posjeduje neke elemente dancehalla, riječ je o skoro čistom synthpop uratku i što je najvažnije Kelis se dobro snašla. Uvjerljiva je, a također se osjeća kako se dobro osjeća u ‘novim cipelama’.
Kako to i dolikuje plesnim pop izdanjima glavni udar vrše ‘22nd Century’, ‘4th Of July’, ‘Home’ i ‘Acapella’. koje pale i žare nakon pompozne uvodne ‘Intro’ u kojoj sve pršti od iskričavih synthova koji najavljuju pjevačicin novi izričaj.
Pohvalno je što Kelis ima dobar osjećaj za mjeru pa je svoje novo djelce koje uporno poziva na gibanje i ples ograničila na svega 37 minuta trajanja. Obzirom da se ne dotiče dubokih emotivnih tema i otvaranja nekih drugih zahtjevnijih poetičnih poglavlja (osim možda posljednja ‘Song For The Baby’), to je sasvim dovoljna minutaža.
Da je postigla što je htjela svjedoči i podatak da je najvani singl albuma ‘Acapella’ zasjela na prvo mjesto američke liste Dance/Club pjesama, kao što se našla i među prvih deset britanske dance liste.
Prijašnje recenzije: Sexymotherfuckers i Big Boi
