Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Arctic Monkeys su zahvaljujući Joshu Hommeu otkrili stoner rock, najjači židovski borac za palestinsku stvar - aktivist i jazzer Gilad Atzmon je učinio genijalni naklon američkim velikanima jazza. S druge strane na domaćem terenu situacija nije previše 'ružičasta'.


Arctic Monkeys 'Humburg' – Ocjena: 8/10
(Domino / Dancing Bear, 2009.)

Vezani članci Slika nije dostupna 'Ova vlast je opasna, mi smo svi na meti!' Slika nije dostupna Daft Punk, The Beatles i The Rolling Stones

Četvorka iz Sheffilda otšla je na poziv ko-producenta Josha Hommea iz benda Quens Of The Stone Age u Mojave pustinju i tamo snimila svoj treći album. 'Humburg' je tako dokaz da podneblje itekako utječe na zvuk nekog benda, a Arctic Monkeys su doslove promijenili lični opis vlastitog zvuka. Nisu to više nabrijani i prpošni klinci koji žestinom, bukom i rafalnim ritmovima boje sivu i anemičnu svakodnevnicu industrijskog grada u unutrašnjosti Britanije.

To su sada četiri freaka koji zvuče kao izdanci Kyussa koji se od istih razlikuju po čvrstom kokni naglasku pjevača Alexa Turnera. Ok, ne baš kao direktni izdanci, ali jako blizu. 'Krivnju' za to se može pronaći i kod Hommea i kod Monkeysa. Frontmena Queens Of The Stone Age je vjerojatno oprala nostalgija na vremena Kyussa i pustinjske tulume koji su se održavali samo zahvaljujući agregatima koji su davali struju usred ničega i naravno meskalinu.

Ovog puta je radio s jednim od najtalentiranijih rock bendova današnjice koji je došao na njegov teren. Tko ne bi odolio na njegovom mjestu krenuti i isprobati što uistinu mogu ti novi klinci. Monkeysi su pak već s 'Favourite Worst Nightmare' iz 2007. dosegli plafon svog zvuka i jasno im je bilo da treći album mora biti oštar zaokret. Odlučili su ispravno kad zagazili u stoner rock.

'Humburg' tako donosi zrelost, kao i novu inspiraciju i ono što je najvažnije momci ne zvuče kao britanski turisti zalutali u američku pustinju. Stoner rock je samo dio lepeze koju pružaju. Osjeti se tu i ambijentalnost karakteristična za Calexico, kao i psihodelija Doorsa (ponajviše zbog diskretnih klavijatura) pomiješana s Morriconeovskim gitarama koja vlada u središnjem dijelu kroz 'Cornerstone' i 'Dance Little Liar'.

Otvaranje pripada karakternoj i pamtljivoj 'My Propeller' koja je istovremeno snažni kamen temeljac konstrukcije 'Humburga'. Nakon nje je svakome jasno da se ne radi o 'još jednom albumu' Arctic Monkeysa. Odmah nakon nje je 'Crying Lightning', jedna od najboljih pjesama grupe po mišljenju autora ove recenzije. Pjesma posebno snažno ponese u svojem drugom dijelu s drugim otvaranjem i promijenom glazbene teme.

Najviše 'starih' Monkeysa bi se uvjetno moglo potražiti u 'Pretty Visitors', ali i tu se samo na prvu loptu radi o punk rock žestici, jer ubrzo postaje jasno da je to samo uvod u mutiranje kroz stonersko usporavanje iste.

Općenito je cijeli album dokaz koliko su Josh Homme i četvorka iz Sheffilda jedni druge međusobno inspirirali, upoznavali i s velikom dozom povjerenja uvlačili u eksperimente. Stvorili su ozračje u kojem nema gubitnika, a najvažnije je da se nisu opijeni tom činjenicom upustili u megalomaniju. 'Humburg' traje svega 39 minuta. Kroz deset pjesama je potpuno zaokružena rock priča.

Arctic Monkeys zvuče svježe i istovremeno ukazuju na novi put u današnjem rocku. Napravili su jedan korak unatrag, ali zato dva naprijed. Uskoro ulazimo u drugu dekadu ovog stoljeća, i dolazi vrijeme za nostalgiju prema devedesetima. Alex Turner i ekipa su čini se prvi u tom redu.
 

Mor Roll 'Gori svijet' – Ocjena: 6/10
(Dancing Bear, 2009.)

Mala zemlja, mala scena - svi se poznaju. Najbolji je uvod za recenziju debi albuma pulskog glazbenika Mor Rolla naziva 'Gori svijet'. S dotičnim se poznajem, a nažalost poznanstvo glazbenika i kritičara u ovakvim trenucima je izrazito kontraproduktivno. Stoga ga je u ime umjetnosti bar do kraja ovih redaka najbolje zaboraviti. Glavno je da su namjere dobre.

Mor Roll spada u onu grupu rijetkih glazbenih entuzijasta na ovim prostorima koji će doslovno prije umrijeti nego pustiti u prodaju album na kojem nije sve po njihovom. Stoga ne čudi što je nastanak prvijenca 'Gori svijet' trajao tri godine. Pošteno, jer je Mor Roll, odnosno pravim imenom Vedran Šilipetar svjestan osnovne premise da kad se stvara – stvara se za vječnost i naknadne isprike ne pale. Već je prošle godine na Dori pjesmom 'Ne razumijemo se' dao do znanja kako svoj umjetnički profil želi graditi na modernim pop temeljima, a ne na prozirnim estradnim trikovima. Iako nije postigao neki primjetan plasman, nije odstupao, tako da je izgrađen na tim temeljima po pitanju konzistentnosti cjelokupnog materijala, srodnosti ritma i melodija 'Gori svijet' koncepcijski uredno posložen.

Stilski se nalazi negdje između izričaja Tonyja Cetinskog, Manofona, Massima i Tošea Proeskog, dakle ambiciozni iskorak ka gornjem domu muškog popa, ali je već tu osjetan nedostatak što je Mor Roll osjetno slabiji pjevač, dapače manje se daje od svih navedenih, pa ga sve to malo gura u nezahvalni pomalo sterilni položaj. Tome još pridonose i tekstovi, koji nisu dovoljno direktni, pa i ako se temelje na istinitim životnim situacijama, nisu razumljivo posloženi i interpretirani, ali to je i inače velika boljka domaće, ne samo pop, glazbe.

Nedostaju tekstovi iz kojih se cijede životni sokovi i koji bi trebali biti kontapunkt perfekcionistički posloženoj glazbenoj podlozi. Ista je do te mjere dotjerana da čak i improvizacijske slobode i solaže gitare i trube koje se mogu čuti u pjesmi 'Dama' nepotrebno zvuče namješteno (iako to naravno ne smeta uhu, ali ga nažalost dovoljno ni ne provocira). Opći dojam je da koliko god se glazbenik, pjevač i autor potrudio oko svih pjesama na albumu, nedostaje mu hit. A u pop glazbi to je imperativ. Sve je ujednačeno. Ništa ne strši dovoljno samostalno, pa ni 'Ne razumijemo se' koja još ima najviše potencijala.

Čak je možda napravljen i krivi izbor po pitanju zicera iz prošlosti koji bi trebali biti dodatni afterburner. Mor Roll se odlučio za 'Đeni', staru Runjićevu pjesmu koju je izvodio Oliver (i koja na kraju krajeva nije prošla bog zna kako ni svojevremeno kao original, a evergrin nije postala). Od zvučnih imena ugostio je Baneta iz Songkillersa u posljednjoj 'Help me!', ali ni taj duet nije nešto posebno funky ekstravagantan. Kad smo kod ekstravagancije možde je se najviše može pronaći u pjesmi 'Kao more', akustičnoj baladi jakog latino utjecaja koja najviše odudara od većine materijala. Kao što je već navedeno Mor Rollu je najviše potreban hit, a ubrzo će i sam shvatiti da je u pop glazbi to jedino moguće pokretačko gorivo. To je jedini 'must have', sve ostalo je 'nice to have'.

Regina 'Vrijeme je' – Ocjena: 6/10
(Frend / Menart, 2009.)

Nekako se već može govoriti da je postalo pravilo da naši susjedi u Bosni i Hercegovini šalju na Eurosong najbolje što imaju na sceni, pa makar se radilo i o po drugi put okupljenom bendu kojeg je rat spriječio da devedesetih postanu nova Crvena jabuka, bar što se tiraža i popularnosti tiče. Naravno za razliku od nas koji svake godine sve više gubimo kompas u vremenu i prostoru gdje se nalazimo, a da se ne govori o tome što uopće nudimo manifestaciji koja se pokazala najvažnijim estradnim događanjem u svakoj tranzicijskoj zemlji istočne Europe (a među njih se računamo, što god mi mislili o tome).

Regina je bend koji je 1990. zvučao poput tadašnjeg U2-a,  a 19 godina kasnije ciljano zaigrao na kartu transslavenskog postsocijalističkog milozvučnog glazbenog proizvoda koji nimalo ne računa na već odavno izgubljenu glazbenu utrku sa zapadom, već želi pridobiti sjetne radničke duše zgažene oligarhijskim i divljim kapitalizmom i one kojima su očevi pričali da su nekad postojale države po mjeri radnika sve odavde pa do Urala.

Stoga mahanje crvenim zastavama na bini tijekom izvođenja pjesme 'Bistra voda' u Moskvi ovog proljeća tako je čak i budilo neke nostalgije prema socijalizmu kod većine koja je to gledala, a nipošto suprotno provokativno-ironično raspoloženje. Alfa i omega benda Aleksandar Čović i Davor Ebner svakako su dobro shvatili trenutak i uistinu ponudili pjesmu, stil i mitologiju koja iako nije trijumfirala im je ponudila dobru podlogu za proboj na rusko tržište koje je obuhvaćalo i nedavnu turneju. Pored tog tržišta koje se po vrijednosti među strukom naziva novom Amerikom, Regina je preko Menarta zakoračila i na hrvatsko tržište albumom znakovitog naziva 'Vrijeme je'. No 'Vrijeme je' je ipak bolje prilagođen Rusima, nego Hrvatima.

Radi se o solidnom popu za koji se čuje da ga složili i izveli iskusni stari mačori, koji su napravili solidnu mješavinu stilova. Ima tu svega; od raznih inačica Svadbarskih sokaka do mutacija između soft rocka i ne pretjerano sofisticiranog techno ritma. Sve to objedinjuje prepoznatljivi i kristalno čist tenor Davora Ebnera i naravno, već prije spomenuto, zanatsko iskustvo ostatka benda, tako da je napravljen solidni balans između sjetnih napjeva i pumpajućeg ritma kojeg može provariti najširi sloj glazbenih konzumenata, i što je najvažnije, oni koji glazbu konzumiraju povremeno, ili čak rijetko.

Ali da ne bi bilo zabune, nišanjenje na tako široki spektar donosi sa sobom i niz izlizanih klišeja, kojih se grupa nije oslobodila (a nisu se ni trudili to učiniti, dapače klišeji su im prijeko potrebnii znaju ih iskoristiti). Regina također odaje sliku benda na čijim koncertima se ne zijeva od dosade, već se aktivno sudjeluje. No kao što je već spomenuto, radi se o ciljanom projektu i nije primarno usmjeren na ovdašnji specifični mentalitet koji podnosi jedino potpuno progresivne i napredne genijalce, ili brutalne seljačine.

Pojednostavljeno rečeno, Reginu bi možda i mogli smatrati gornjim domom bosanskohercegovačkog popa, da se kojim slučajem nije prošle godine dogodio jedan Laka. Stoga je najbolji savjet Regini da se drži prvotnog plana i da ne puštaju Rusiju iz ruku, jer im je prolazak na ovom dijelu brdovitog Balkana prilično upitan.


Gilad Atzmon 'In Loving Memory Of America' – Ocjena 10/10
(Enja / Menart, 2009.)

Teško je o Giladu Atzmonu govoriti i pisati samo u glazbenom kontekstu. Naime manje upućeni ne mogu pojmiti o kakvom je borcu, aktivisti i umjetniku riječ. Atzmon je rođen u Izraelu, ali je zakleti borac protiv Cionizma, dapače on je jedan od rijetkih Židova koji se bore za Palestinsku stvar.

Ide toliko daleko da za sebe kaže kako je Palestinac koji govori židovski jezik. Svaki njegov album jako je politički toniran, a do sada se uglavnom radilo o jazz glazbi inspiriranoj Bliskim istokom. Zbog svojeg oprijedjeljenja preselio se u Veliku Britaniju.

Osim što je jedan od najradišnijih jazzera jer godišnje odsvira preko stotinu koncerata, Gilad se bavi i pisanjem, a njegova dva romana su prevedena na više od dvadeset jezika. Stoga možda ovakav šturi uvod u njegov lik & djelo može biti za neke ključ vrata njegovog opusa i nešto što će povećati interes za ovim izvan serijskim čovjekom, a ne samo umjetnikom.

'In Loving Memory Of America' je Atzmonov naklon ljudima Amerike koji su tu zemlju učinili dovoljno velikom da je ucrtaju u misli jednog sedamnaestogodišnjaka koji je u to vrijeme čvrsto bio odlučio da će se tamo preseliti. Taj mladić je naravno bio on, a velikani su John Coltrane, Charlie Parker, Adderley Cannonball, Miles Davis, Duke Ellington, Dizzy Gilespie, Bill Evans i drugi. Oni su bili pojedinci koji su sebe, po Atzmonovim riječima oslobodili sebe kroz ljepotu i odletjeli više od ostalih. Jazz je za tada sedamnaestogodišnjeg Atzmona bio razlog da 'počisti' jedinu jazz policu u jedinom dućanu s pločama u Jeruzalemu i kroz istu tu glazbu zamisli Ameriku kao obećanu zemlju.

Kao mladi glazbenik maštao je o New Yorku i mjestima poput Village Vanguarda i Blue Notea. No s godinama je shvatio kako su se stvari promijenile. Amerika nije više slobodno mjesto, kao što ni jazz više nije subverzivna i revolucionarna umjetnička forma, iako je za Gilada Atzmona to još uvijek istinski poziv za slobodu. Album je konceptualno složen poput glazbenog vremeplovi koji starta negdje u orkestralnim i decentnim četrdesetim godinama prošlog stoljeća, a završava u urbanoj vrevi i metežu zvukova današnjice, koju je Atzmon u skladbi 'In Loving Memory Of America' skoro u potpunosti oslobodio glazbe (ako se ne računa samo jedan saksofonski i vokalni solo). Atzmon se nije samo ograničio na SAD.

U 'Tutu Tango' je napravio snažan upliv u argentinsku glazbu, a začinio ju je i Weillovskim momentom apsurda, čime je namjerno dao naglasak da je prvobitna apolitičnost Američkog društva bila važna značajka da svaki došljak u tu novu životnu tkaninu utka i nit mjesta iz kojeg je došao. U toj maniri je u tipično židovsku tradicionalnu melodiju 'Refuge' kojom zatvara album upleo i australski digireedoo, a istu je završio u razuzdanom afro kubanskom stilu.

Radi se o nedvosmislenom stavu ovog genijalnog saksofoniste i klarinetiste koji ovog puta potpunim izostavljanjem političke poruke daje do znanja koliko su se njegovi uzori trudili biti iznad politike u potpuno nezagađenoj sferi glazbe koja je zauvijek obilježila njihovo vrijeme. 'In Loving Memory Of America' nije obojen bebopom koliko gudačima (genijalni gostujući The Sigamos String Quartet) u maniri sjetnih filmskih trenutaka (postoji velika bliskost s radom Charlieja Hadena).

Šarolikost stilova i ritma dolazi do izričaja tek pred kraj albuma i time Atzmon vjerno crta sliku današnjeg svijeta koji je doslovce spojen u jednu veliku pulsirajuću masu isprepletenu glazbom svih kontinenata, na način kako je to nekada bila Amerika u malome. Tko kaže da amerikanizacija svijeta nije uspjela? I to dubinski i temeljito. Zna to Gilad Atzmon jako dobro, zato se i naklonio onima koji su izlaz iz tih 'okova' tražili i pronašli u glazbi.

Prijašnje recenzije: Elvis Jackson, Whitney Houston i Dogma

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju